IN MEMORIAM

ALEKSANDAR DRAGAŠ O LEGENDARNOM BASISTU PRLJAVOG KAZALIŠTA Umalo je završio u Parnom valjku, živio za jazz i blues, a odgojio je generacije basista

Bruno Konjevic / CROPIX

Dubravko Vorih

Jučer je ujutro u Zagrebu u 59. godini preminuo Dubravko Vorih, legendarni basist Prljavog kazališta.

Vorih je bio jedan od najboljih hrvatskih basista, a s Prljavcima je svirao više od desetljeća. Ljubav su mu bili blues i jazz, a osim sviranja, bio je i mentor brojnim mladim basistima kojima je bio idol.

Nažalost, bolest je bila jača od njega.

Težak karcinom otkriven mu je prošlog proljeća dok je bend bio na australskoj i američkoj turneji. Nakon povratka u Zagreb Prljavo kazalište pripremilo je spektakularni koncert na stadionu u Kranjčevićevoj koji Vorih nipošto nije htio propustiti. Na vlastito inzistiranje svirao je na tom koncertu, a već idući dan otišao u bolnicu na operaciju.

Kada su saznali da je teško bolestan, Jasenko Houra i ostali članovi benda nisu htjeli tražiti zamjenu za Voriha, nego su ga zamolili da to sam učini pa je tako u bend došao Marko Karačić.

Tragajući za još nekim podacima o netom preminulom zagrebačkom basistu Dubravku Vorihu, naletio sam i na intervju koji je bubnjar Dražen Scholz 1982. godine dao Džuboksovu novinaru Ljubi Trifunoviću. Scholz je u tom trenu s gitaristom Zokom Cvetkovićem, koji je kraće vrijeme svirao i u Parnom valjku i u Prljavom kazalištu, te basistom Dubravkom Vorihom tvorio trio Parlament, a u intervjuu za Voriha i sebe kaže kako je “naša prva istinska ljubav bila jazz-rock i mada generalno pripadamo vremenu punka, imali smo dijametralno suprotno polazište od Prljavog kazališta recimo, koje je nekako u isto vrijeme počinjalo sa svojim radom”.

U istom intervjuu Scholz kaže da je njegova tadašnja epizoda s Parnim valjkom bila “bukvalno epizoda koja se svodi na par TV nastupa” jer je u Valjak želio ući jedino ako uđe i Vorih. Slučaj je htio da Scholz poslije na gotovo dvadeset godina postane bubnjar Parnog valjka, a Dubravko Vorih od sredine prve dekade ovog stoljeća do 2018. godine godine basist Prljavog kazališta.

No, vratimo se grupi Parlament, izrasloj iz relativno kratkotrajnog jazz-rock benda Obećanje proljeća u kojem su Vorih i Scholz svirali s gitaristom Brankom Bogunovićem Pifom. Prvi album Parlamenta “Imena i legende” (1980., Suzy) predstavljao je zagrebački odgovor na The Police i držao se novog vala i power popa iz vizure glazbenika koji su zapravo željeli nešto drugo. Kako Parlament nije zacimao širu publiku, Cvetković odlazi, a drugi album “Sve piše u zvijezdama” (1982., Jugoton), na kojem je sintesajzere svirao Tihomir Pop Asanović, vrludao je od novog vala i bjelačkog reggaea do funka i jazz-rocka.

Možda drugačije nije niti moglo biti jer je Dubravko Vorih glazbeničku karijeru počeo s grupom Pro Futuro klavijaturista Stanka Juzbašića 1976. godine, a na tragu Soft Machine, Chicka Coree i drugih jazz-rock utjecaja. Nakon raspada Parlamenta, 1983. godine odlazi u Ljubljanu gdje surađuje s džezerima poput Ratka Divjaka i Brace Doblekara, a u Zagrebu jednom nastupa i s legendarnim basistom Stanleyjem Clarkeom nakon čega ubrzo odlazi u Njemačku. Tamo svira s brojnim jazz glazbenicima, jedno vrijeme i kao član benda Nick Steven Clan, a potom u Kölnu nastavlja ganjati jazz s bubnjarom Krunom Levačićem, saksofonistom Sašom Nestorovićem i gitaristom Renatom Rožićem, poslije i soul u sklopu sastava tamošnjeg producenta i klavijaturista Paula Lowea.

S povratkom u Zagreb vratio se i jazzu koji ostaje njegova prva ljubav zbog čega osniva sastav Dubravko Vorih & New Tribe u kojem sviraju Saša Nestorović, Matija Dedić, Zoran Jager i Kruno Levačić. Za Croatia Records s New Tribe objavljuje album “Mr. Clean” (1999.), zatim klasičniji “Live in Sax” (2001., Dancing Bear) pod imenom Dubravko Vorih Quintet (sa Sašom Nestorovićem, Darkom Jurkovićem, Matijom Dedićem i Krunom Levačićem) na kojem izvodi jazz standarde, dok drugi album New Tribea “Catwalk” (2003.) objavljuje Pučko otvoreno učilište gdje je radio kao voditelj tečaja za bas gitaru, nakon čega se sredinom prve dekade ovog stoljeća pridružuje Prljavom kazalištu.

Krajem iste dekade ponovno pokreće New Tribe (s klavijaturistom Juricom Leikauffom, bubnjarom Markom Rabatićem, tenor saksofonistom Marijem Bočićem i gitaristom Davorom Čivrakom) i objavljuje album “Two Faces of Jazz and Soul” (2009., Aquarius) s čak devetnaest skladbi. Već godinu dana poslije sa starim kompanjonom Scholzom pokreće i Vorih Blues Band čiji je jedini album “Blues De Ville” (2010., Aquarius) nastao na tragu engleskog i teksaškog bjelačkog blues-rocka kasnih 60-ih i ranih 70-ih, a s važnim doprinosom klavijaturista Jurice Leikauffa i gitarista Ivana Veljače.

Posljednjih dvanaestak godina, ipak, široj je publici bio najpoznatiji ili najvizibilniji kao basist Prljavog kazališta, a najdublji i najdulji razgovor, prilično bizarno, nas smo dvojica vodili ne u nekom klubu ili diskografskoj kući, pa ni za novine, nego prije desetak godina u jedno sparno nedjeljno popodne uz šodericu pokraj Jankomira. Taj mi je razgovor ostao u tako dragom sjećanju, čak i ako se oko punka nikada ne bismo složili, da mi je bilo žao što nisam imao prigode više se družiti s tim čovjekom koji je vjerojatno znao sve o bas gitari što se o njoj ima znati, a podosta i o jazzu i bluesu, soulu i funku, rocku i popu.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo