Nije da nam nije najavio, ne samo kroz naslovnu pjesmu nedavno objavljenog albuma “You Want It Darker” sa stihovima “spreman sam, Gospode”, nego i popratnim intervjuom u kojem je izjavio: “Spreman sam umrijeti. Nadam se da to nije neugodno. To bi od mene bilo to”. No, nisam siguran koliko je ljudi slušajući taj stih i čitajući njegovu izjavu pomislilo kako će Leonard Cohen, premda rođen godinu prije davno upokojenog Elvisa, umrijeti samo tri tjedna nakon objave posljednjeg albuma. Nije da nije bilo izravno i jasno, ali nisu baš ni prethodna dva Cohenova albuma “Old Ideas” i “Popular Problems” bili vedra djela, lišena bremena primisli o smrtnosti pa nakon njih Cohen nije umro nego si ostavio vremena i prostora za ovo, finalno remek-djelo.
S obzirom na to da je, sudeći prema stihovima s albuma “You Want It Darker”, umro pomiren sa samim sobom i svijetom, Cohenova smrt i ne bi trebala predstavljati takav šok. Premda nismo znali ništa o eventualnoj bolesti od koje je bolovao, ako je bolovao jer možda je umro od starosti kako bi to inače trebalo biti ma o čijem se životu radilo, čini se da je Cohen otišao na sličan, a opet posve drugačiji način od Davida Bowieja koji je svoju bolest tajio do posljednjeg daha da bi umro dva dana nakon svog finalnog remek-djela, albuma “Blackstar”. Obojica su se na neki način odjavila s ovog svijeta s veličanstvenim djelima, ali dok je “You Want It Darker” doista upućivao na Cohenovu blisku smrt, “Blackstar” je predstavljao najavangardniji album Bowiejeve karijere nakon koje se prvoga dana mogla očekivati neka njegova nova renesansa, a ne samo dan kasnije - smrt.
Kako bilo, Cohen kao da je odlučio napokon saznati odgovor na posljednje veliko pitanje života, a to je smrt i što leži iza nje. Pitanje je to kojim se, skoro koliko i ljubavlju, zapravo bavio cijeloga života ili barem ostavljao takav dojam pa su odavno njegovu glazbu nazvali idealnom “za prerezati si žile”, dok jedna druga doskočica kaže kako je “Leonard oduvijek bio star”. Ta druga šala čak je i točnija od prve jer Cohen je rođen 21. rujna 1934. u Montrealu da bi tek 1967. godine potpisao ugovor s Columbia Recordsom. Blago rečeno, Columbijin “lovac na talente” John Hammond, iako je već ranije otkrio Boba Dylana, Arethu Franklin, Counta Basiea, Billie Holiday i druge velikane jazz, folk, blues, soul i rock glazbe, zaprepastio je direktore najveće američke diskografske kuće odlukom da potpiše ugovor s montrealskim pjesnikom koji je s navršene 33 godine postao najstariji debitant u dekadi čiji su glazbeni heroji, a adolescentska publika još i više, prezirali ljude starije od tri banke.
Da se pojavio u vrijeme uspona Elvisa, to bi bilo razumljivo, ali sin poznatog montrealskog krojača s uhodanim butikom s elegantnim odijelima i šeširima što će mu kasnije postati odjevni trade-mark, rock’n’roll nije zakačio ni koliko bijela kreda šnajdera potegnuta po crno-prugastom kašmiru. U osvit te revolucije Cohen se bavio Lorcom, flamencom i škotskim baladama, a najbliže rock & rollu bio je njegov interes za folk, blues i country Woodyja Guthrieja, Lead Bellyja i Hanka Williamsa. Ne shvaćajući da je do publike lakše doći uglazbljenim nego tek stihovima na papiru, objavljuje prvu zbirku pjesama “Let Us Compare Mythologies”, ali zvijezda knjiške scene postaje Kerouac s lutalačkim romanom “Na cesti”. Leonard, pak, ostaje autsajder bitničke scene, baš kao što će koju godinu kasnije ostati izvan folk-scene na kojoj početkom 60-ih stasa sedam godina mlađi Dylan.
Umjesto da se prihvati gitare, Cohen izdaje hvaljenu zbirku pjesama “The Spice-Box Of Earth” (1961) i roman “The Favourite Game” (1963) pa se seli na grčki otok Hydra gdje za 1500 dolara bakine ostavštine kupuje kuću. U ozračju mediteranske sijeste, puno jeftinije od života u Montrealu ili New Yorku, upoznaje norvešku ljepoticu Marianne Ihlen koja mu postaje muza. Njoj je posvećena glasovita “So Long, Marianne”, ali bijaše nešto i u narkoticima pa ga pogonjenog amfetaminima putešestvija usred “raketne krize” odvodi na Kubu da bi u Montrealu sredinom 60-ih upoznao plesačicu Suzanne Verdal kojoj će uskoro posvetiti jednako kultnu “Suzanne”.
Zahvaljujući tim pjesmama te ljubavne veze, ma kakva im prava narav bila, zadobile su mitske proporcije i odredile dobar dio Cohenove pojavnosti. Slovio je za velikog zavodnika čijem je seksepilu bilo teško pa i nemoguće odoljeti, čak i u kasnijim godinama njegova života. Unatoč prišivku “ladies man” bio je poprilično nesiguran i dugo vremena depresivan, neuvjeren u svoje pjevačke i sviračke sposobnosti, pa i vlastiti izgled, što ljudi od vlasnika takvog glasa i takve vanjštine ne bi očekivali. Ma koliki zavodnik bio, smatrao se “slomljenim slavujem koji je svoje pjesništvo prodao za slavu”.
Na pjevanje ga je indirektno potaknuo Dylan, a shvatio je i kako bi uglazbljivanjem pjesama koje ionako piše mogao pristojnije živjeti. Nastupa na nekoliko folk-festivala, uključujući i glasoviti Newport, počinje se muvati po New Yorku gdje ga je fascinirala Nico, a nakon što ga je zapazio John Hammond, objavljuje debi album “Songs Of Leonard Cohen” (1967). Miljenik žena opsjednut ljubavlju i odjeven u sako od tvida više je bio nalik profesoru književnosti nego rock zvijezdi, pa možda i zbog toga ili unatoč tome postaje jedan od favorita studenata kasnih 60-ih. U Europi su ga više cijenili nego u Americi, većina njegovih najvećih koncerata uprizorena je na britanskom tlu poput onoga pred zoru na kaotičnom Isle of Wight festivalu na kojem je agresivna publika izviždala i Hendrixa da bi tihom čovjeku iz Montreala zobala iz ruke, a ne tako davno nastupio je i na Glastonburyju pred 90.000 ljudi.
Čini se da je Amerikancima ostao nekako “prezakopčan” za rock-zvijezdu, iako će i tamo dosegnuti status barda, ali i njegova glazba oduvijek je zvučala nekako više europski negoli američki, čak i kad je u Nashvilleu snimao “Songs From A Room” (1969), opijen tragikom country pjesama kakve kasnih 60-ih izvodi relativno mu srodan kantautor Townes Van Zandt.
Iz njegovih pjesama publika je učila o zamršenim odnosima muškaraca i žena u kojima se poput dvaju eksplozivnih sastojaka miješaju ljubav i mržnja kako to sugerira naslov napetog trećeg albuma “Songs Of Love And Hate” (1971), nježnost i okrutnost, zanos i razočaranje, grijeh i oprost, erotika i intelekt, radost i tuga da bi vremenom počeo pridavati veću pažnju političkim, ratnim, religijskim temama, pa postajao sve ciničniji, ironičniji i sarkastičniji, ali uvijek briljatno inteligentan, a kad su posrijedi ljubav i smrt crnohumoran kao na albumu “Death of A Ladies Man” (1977) u ne baš sretno pogođenoj produkciji Phila Spectora. I u 80-ima i 90-ima je imao velikih i važnih pjesama, ali ne i tako koncentriranih albuma kao prva ili posljednja tri.
Uvijek ćemo ga držati jednim od najvećih pjesnika, bez obzira na “medij”, papir ili glazbu, premda će Dylanu i nedavno u povodu dodjele Nobelove nagrade priznati prvenstvo. No, dok je Dylan svoju karijeru vodio na rubu skribomanije, Cohen je cijelog života pisao sporo. Neke od pjesama nikada nije smatrao dovršenima, iako je dio njih nastajao po dvije ili čak pet godina, dok je niz svojih Dylan ispisivao u petnaestak minuta. U 49 godine diskografske karijere objavio je tek četrnaest studijskih albuma; većina ih je bila i ostala cijenjena, ali bilo je i podbačaja, pretežito zbog diskutabilnih producentskih odluka i postupaka.
Danas će svi reći kako su “rezali žile” na njegove pjesme, povremeno bliske i francuskoj šansoni jer ipak je montrealski sin, ali neke od najvećih nastupa praktički će održati na posljednjim turnejama kad je posjetio Zagreb i Pulu. Realnije, oduvijek je bio “pjesnik pjesnika” pa su mu se u koncertnom filmu iz sidnejske opere poklonili Nick Cave, Jarvis Cocker, The Handsome Family, Beth Orton, Rufus Wainwright, Martha Wainwright, Teddy Thompson, Linda Thompson, Antony, Kate i Anna McGarrigle, a popis pjesnika i pjevača na koje je uvelike utjecao, poput pokojnog Jeffa Buckleya koji je dodatno proslavio njegovu “Hallelujah”, daleko je duži. Njegove muze, od spomenutih Marianne Ihlen i Suzanne Verdal, preko Joni Mitchell, flertovanja s Janis Joplin u Chelsea Hotelu, Suzanne Elrod s kojom ima sina Adama (1972) i kćer Lorcu (1974), do glumice Rebecce De Mornay i četvrt stoljeća mlađe pjevačice Anjani Thomas, bile su brojne. Koliko je bio zavodnik i miljenik žena, a koncem života izgledao i poput “Bogu najomiljenijeg mafijaša”, toliko je u pjesmama znao biti i otrovan, ali možda je tanka linija između podatnosti i opasnosti bila glavni adut kojim je osvajao publiku.
Nakon “manifesta”, albuma “The Future”, sredinom 90-ih odlazi živjeti u budistički samostan na Mount Baldyju ponad Los Angelesa s kojeg se vraća na turneje kad je otkrio kako ga je njegova menadžerica i prijateljica Kelley Linch, malo pomalo, opelješila za pet milijuna dolara, ostavivši mu na bankovnom kontu tek 150.000 dolara. Time je postao jedan od najstarijih aktivnih izvođača pop-rock glazbe spram kojih su se čak i Stonesi i Dylan doimali poput klinaca, da bi se krasnom live albumu, snimljenom 2008. godine u londonskoj O2 Areni, zezao kako je zadnji put prije toga nastupio u Londonu kao “mladić s ludim snom”, kad mu je otkucala “tek” šezdeseta.
Godine su ga učinile još šarmantijim i uvjerljivijim pa je na posljednjim albumima zvučao onako kao je valjda oduvijek i želio; poput Boga s kojim je na odjavnom “You Want It Darker” vodio intiman razgovor o životu o kojem je odavno sve naučio da nas poduči i smrti čiju je tajnu konačno spoznao, a čiju tajnu svatko od nas mora otkriti sam za sebe.
20 NAJBOLJIH COHENOVIH PJESAMA
izbor kritičara Jutarnjeg
- Suzanne
- Sisters Of Mercy
- So Long, Marianne
- The Partisan
- Avalanche
- Famous Blue Raincoat
- Chelsea Hotel #2
- Who By Fire
- Dance Me To The End Of Love
- Hallelujah
- First We Take Manhattan
- Everybody Knows
- The Future
- Closing Time
- Democracy
- In My Secret Life
- Darkness
- Almost Like The Blues
- You Want It Darker
- Leaving The Table
KRONOLOGIJA
Najvažniji događaji u životu i karijeri
1934. - rođen u predgrađu Montreala
1947. - prvi put počinje svirati gitaru
1951. - počeo studirati engleski na McGill Universityju
1955. - završio fakultet
1956. - objavio prvu zbirku poezije “Let Us Compare Mytohologies”
1960. - kupuje kuću na grčkom otoku Hydra, gdje upoznaje Marianne Ihlen
1961. - objavio drugu zbirku poezije “The Spice-Box of Earth”
1963. - roman “The Favorite Game”
1964. - zbirka poezije “Flowers for Hitler”
1966. - zbirka poezije “Parasites of Heaven” i roman “Beautiful losers”,
- upoznaje Judi Collins
1967. - debitantski album “Songs of Leonard Cohen”
1969. - album “Songs from a Room”
- počeo vezu sa Susanne Elrod
1970. - prvi veći koncert u Royal Albert Hallu u Londonu
- početak prve turneje
1971. - album “Songs of Love and Hate”
1972. - zbirka “The Energy of Slaves”
- dobio sina Adama
1974. - album “New Skin for the Old Ceremony”
- dobio kćer Lorcu
1977. - album “Death of a Ladies Man”
1979. - album “Recent Songs”, na kojem prvi put surađuje sa Jennifer Warnes
- prekida vezu sa Susanne Elrod
1984. - knjiga “Book of Mercy”
1985. - album “Various Positions”
1987. - Jennifer Warnes izdala album s obradama Cohenovih pjesama “Famous Blue Raincoat”
1988. - album “I’m Your Man”
1991. - album “I’m Your Fan”, na kojem REM, John Cale, Nick Cave i Ian McCulloch pjevaju obrade
1992. - album “The Future”
1993. - album “Stranger Music: Selected Poems and Songs”
1994. - odlazi u budistički samostan,
1995. - album “Tower of Song: The Songs of Leonard Cohen”, na kojem obrade pjevaju Bono, Peter Gabriel, Elton John i Don Henley
1997. - album “More Best of Leonard Cohen”
1999. - vraća se iz samostana u LA
2001. - album “Ten New Songs”
2004. - album “Dear Heather”
2005. - film “Leonard Cohen: I’m Your Man” redatelja Liana Lunsona
- tužio menadžericu Kelly Lynch zbog krađe novca
2006. - album “Blue Alert” i zbirka poezije i crteža “Book of Longing”
- dobio sud protiv Lynch
2008. - ušao u Rock and Roll Hall of Fame i velika turneju po Kanadi, Europi i Australiji
2009. - live album i DVD “Leonard Cohen Live at the Isle of Wight 1970”
2010. - Grammy za životno djelo
- film “Bird on a Wire” Tonyja Palmera o Cohenovoj turneji po Izraelu
- album “Songs from the Road”
2012. - album “Old ideas”
2014. - album “Popular problems”
2016. - u srpnju preminula Marianne Ihlen
- u listopadu izdao album “You Want It Darker”