Toliko sam već "tinte prolio" o Damiru Avdiću da mi je već teško iznova i iznova ukazivati na njegov lik i djelo te značaj koji kao najžešći pjesnik, naoružan sam svojim stihovima, glasom i električnom gitarom odvrnutom na jedanaest ima "na ovim prostorima". Te nesretne prostore je opisao i ozvučio bolje nego itko drugi u posljednjih petnaestak godina, ali odavno se stihovima otisnuo i u svijet, shvaćajući da su naši problemi tek dio globalne slagalice ili nedoumice, da se poigramo dvosmislenošću engleske riječi "puzzle".
Krenuo je tako Avdić "...od trnja i žaoka" (2004) da bi na "Mrtvi su mrtvi" (2008) posve ogolio motive i uzroke, zločine i posljedice nove runde balkanskih klanja. Tada se doimao i poput rock'n'roll ili hardcore punk utjelovljenja zaklanog Ivana Gorana Kovačića, samo što je nekim slučajem ostao živ da stihovima i nadalje svjedoči svu perverznost i svirepost Balkana u kojem zapravo nema nikakve egzotike. Na albumu "Život je raj" (2010) počelo je njegovo "umrežavanje" da bi suvremene ekonomske politike posve razgolitio na oštroumnom "Mein Kapital" (2012). Tamo je počeo njegov sukob ne samo s desnicom i fašistima nego i s jalovom ljevicom, klincima kojima je vrhunac anarhije kupiti majicu s likom Che Guevare, Žižekom kojeg je usporedio s Lady Gagom.
Baveći se radništvom u okovima dužničkog ropstva konzumerističkog raja ili u tamnici nezaposlenosti neoliberalne ekonomije, savšreno je pogađao neuralgične teme suvremenog svijeta. Raksrinkao je i EU i religiju, demokraciju i vjeru da bi nas naučio da je naš jedini kapital onaj osobni potencijal za preživljavanje i da se samo slobodni ne boje. No Boga, ni države, ni sistema. Stoga je na narednom "Human Reich" (2013) kontrapunktirao totalitarna društva s ljudskim pravima pa opet ostao sam i donekle neshvaćen, ne vjerujući ni u neka bolja vremena koja smo ostavili iza nas, ako smo ih uopće imali u svojim životima, a kamoli u svjetliju budućnost. "Manjina" (2015) je bila još jedan Avdićev obračun sa svima, ali iz pozicije novopečenog roditelja koji je spreman oprostiti samo djeci. Na barikadi je ostao sam, jer on nije ni manjina a kamoli većina, ali to ga nimalo ne muči jer takvu je poziciju davno odabrao. Baš kao i onu da mu glazbena pratnja budu samo i jedino njegovi ubojiti, teški i zlokobni rifovi kojima kao da ozvučuje nadolazeću i neizbježnu apokalipsu. Dubioza kolektiv je u odnosu na njega sastav za narodna veselja.
Ove jeseni, a uživo će ga u Zagrebu prezentirati 30. studenog u Vintageu, za samo nekoliko dana rujna snimio je (opet sam za sebe) pa (na bandcampu) objavio novi album "Amerika" kojeg na CD-u prati i novi roman. No dok bi nečije bavljenje tom velikom zemljom i tom velikom temom bilo jalovo i plitko, Avdić joj pristupa i iz pozicije čovjeka koji je nakon rata 90-ih otišao tamo raditi da bi se malo nakon pada "Blizanaca" vratio natrag; da postane najkrvaviji i najotrovniji pjesnik na balkanskim gudurama. Jezik i pjesništvo su njegov dom, a ne Amerika i kuća u bijelom predgrađu. Igrom slučaja, dom je nakon tih putešestvija našao u Ljubljani, no središnja, donekle i autobiografska pjesma "Detroit" više je nego poučna o tome što je i kakva je Amerika, ali i Europa. Od sna ni tamo ni ovdje nije ostalo ničega, osim tek pokušaja da Amerika i dalje dominira svijetom kao najveća sila koja će uskoro biti svrgnuta s tog trona. No kao i na drugim njegovim albumima, ma što bilo u fokusu – Balkan, EU, Amerika, kapitalizam, socijalizam, fašizam, nacizam ili nešto deseto – osnovna potka je strah zbog kojeg se ljudi ne usuđuju dignuti glas, a kamoli srušiti vlast i sistem koji ih izrabljuju. Pa samo sipaju mržnju, skriveni iza kompjuterskih ekrana, lažnih nickova, svoje nacije i svoga Boga. Drugi, pak, i dalje misle da su sretni dok trpaju bespotrebne stvari u kolica po mallovima. Treći misle da su ljevica, a za radništvo i urušenu srednju klasu mare koliko i krupni kapitalisti.
Negdje između tog rozea šopinga i crnila fašizma, američkog sna i straha od Boga, privida demokracije i čeličnog stiska kapitalizma dizajniranog za ultrabogate, živi svoj život i Amerika, ali i svi mi skupa s njom, poput nekih trolova koji nemaju kuraže ustati i srušiti sistem koji nas je u takve gnome i pretvorio. Avdić barem o tome ima hrabrosti pisati, pjevati i svirati. Vrijeme je da mu napokon priznamo da je za ovo doba, ali i za neku buduću antologiju postao važan i upečatljiv barem koliko i "benchmark" zvan Štulić u svoje vrijeme. Osobno bih rekao i jači, a teško mu je danas naći premca i diljem globusa.
Izdavač: Kapital Rekord
Ocjena: 4 i pol