“Ovo je moj plesni podij za koji sam se borila”, pjeva Lady Gaga u pjesmi “Free Woman”, a taj stih je i temelj na kojem je izgradila šesti studijski album “Chromatica”.
Nakon što se suvereno okušala u country-rocku (s Bradleyjem Cooperom) u filmu i soundtracku “A Star Is Born”, country-popu na albumu “Joanne”, jazzu i easy listening standardima na albumu “Cheek To Cheek” s veteranom Tonyjem Bennettom, okliznula u EDM-u na albumu “Artpop” te koketirala sa springsteenovskim i hard rockom na albumu “Born This Way”, Gaga se na “Chromatici” vraća prvobitnoj ulozi, onoj s debi albuma “Fame”, kojim je i zavladala plesnim podijima. Lady Gaga, unatoč tom “povratku” prvobitnoj ulozi, jedina je pop-pjevačica takve magnitude popularnosti koja se danas usuđuje uskakati u ove ili one glazbene stilove.
Konceptualni album
Osobno mi je bila najzanimljivija baš u country pjesmama, no logično je i da je nakon takvih “rola” odlučila “Chromaticu” ustrojiti poput tour de forcea plesne pop-glazbe unutar koje, uz pomoć producenta BloodPopa, uvezuje house, synth-pop, disco, Hi-nrg i eurodance. Formalno je “Chromatica” pametno podijeljena na tri cjeline, odijeljene gudačkim instrumentalima, čime je pojačan dojam konceptualnog albuma na kojem Gaga, prema njenim riječima, dočarava “planet na kojem živi. Chromatica je moj okvir, a ne više Zemlja jer ona je odbačena”. Po tome je Gaga i dalje jedina pop-zvijezda, jer Madonna to više nije ma koliko se uzaludno trudila, koja se usuđuje promišljati pop-koncepte i odmicati od zadanih kanona pop-pjevačica čija je primarna funkcija napuniti plesne podije i zalijepiti publiku da ih gleda na YouTubeu, a tek potom sluša.
Taj “planet” pojavljuje se i u videospotu za jednu od udarnih pjesama “Stupid Love” u kojem Gaga predvodi “ratničku skupinu” po imenu “pankeri ljubaznosti” izgubljenu u “sukobima plemena koje se bore za dominaciju u svijetu zagušenom konfliktima”. Uz naslovnicu albuma kojom se referira na distopijsku estetiku iz filmova poput “Mad Maxa”, “Blade Runnera” i “Aliena”, Gaga ističe da “Chromatica” dočarava utopijski “svijet inkluzivnosti ljudi svih boja kože”. Slučaj je htio da njezin novi album iziđe samo četiri dana nakon namjernog gušenja afroameričkoga građanina Georgea Floyda sa strane bijelih rasističkih policajaca u Minneapolisu, a usred prosvjeda, nemira i pobuna koji su tim povodom uslijedili u tridesetak američkih gradova.
Naravno, Lady Gaga može reći što god želi o “Chromatici”, pa da je izmislila i posve drugačiju priču o svom novom albumu u tome ne bi bilo ništa čudno niti bi joj itko takvu, popratnu naraciju trebao zamjeriti. Problem je što njezin koncept ne slijedi jednako atraktivna i zanimljiva glazba. Ako je svojim “rolama”, pojavom i imidžem te željom i sposobnošću da mijenja stilove što, ponavljam, pop-pjevačicama ili nije dozvoljeno ili one to ne žele činiti, unijela novitet u zakonitosti pop-glazbe posljednjih desetak godina, podsjećajući time i na Bowiejeve mijene, Lady Gaga zapravo nije donosila nešto novo u samoj glazbi koju je izvodila. Tako i “Chromatica” ne pomiče granice pop-glazbe, pogotovo ne na način na koji posljednjih godina to učinile Billie Eilish, Lorde i Lizzo.
Eurosong štih
Slušajući ga po treći-četvrti put, teško mi se oteti dojmu koliko je novi Gagin album utemeljen na Madonninim konceptima iz 90-ih, a jedino što me čudi je koliko bi se dio novih Gaginih pjesama mogao uklopiti u optiku Eurosonga koji ove godine zbog pandemije korone nije ni održan.
Ako bih trebao odabrati dominantan žanr kojem “Chromatica” pripada, onda bi to bio eurodance ili europop, zovite to kako god želite, a što je prilično čudno za pop-pjevačicu iz New Yorka koja se nakon dance-popa tako suvislo okušavala u country-rocku, pop-baladama i jazz standardima. Primjerice, u duetu “Sine Frome Above”, prijatelja i kolegu Eltona Johna uvela je u house i dovela do neprepoznatljivosti.
Stoga, premda na “Chromatici” ima više dancefloor killera nego dosadnih pop-fillera, ne može se tvrditi da njome Lady Gaga unosi nešto novo u postojeću konstelaciju pop-glazbe, ali zanimljivo ga je usporediti s recentnim albumima njezinih konkurentica pa i suradnica.
Konkretno, najjača pjesma na “Chromatici” je “Rain On Me”, hit koji je Gaga zakucala uz gošću Arianu Grande čiji je prošlogodišnji “Thank U, Next” zeru interesantniji. Uz to, Chromatica” je glazbeno manje dojmljiva od nedavno objavljenog, drugog albuma “Future Nostalgia” engleske pjevačice albanskog porijekla Due Lipe.
Doduše i taj album počiva na rekreaciji prošlosti, ali je estetski dorečeniji i skladniji. Zanimljivo je i da se Dua Lipa više referira na američki disco-funk 80-ih, a Lady Gaga na europski dance-pop 90-ih, no svijet je odavno globalno selo u kojem se lako brišu i geografske granice i dekade pop-glazbe. Ipak, manje upućeni slušatelj teško bi mogao razlikovati kojoj od spomenute tri pjevačice pripada koja pjesma da je čuje na radiju jednu za drugom, uključivši i neku od recentnijih pjesama Taylor Swift.
Eto, toliko je pop-glazba postala generička, ali i toliko je ubitačna konkurencija pop-pjevačica na plesnom podiju, a da se još nismo ni dotakli Rihanne i Beyonce ili Katy Perry i Pink. Spomenute su i među deset najbolje plaćenih ženskih pop-zvijezda protekle godine.
Po nakladama albuma, pak, nitko u proteklih dvanaest godina nije nadmašio Adele, po ocjenama kritike zadnje uratke Lane Del Rey i Fione Apple, a koja od njih i kojom brzinom stječe bogatstvo više i nije pitanje same glazbe nego brendinga kroz cijeli set drugih proizvoda i usluga na koje neke od njih protežu svoju pop-imperiju.
Za razliku od top-lista najstreamanijih i najtraženijih pjesma i albuma, teško je procijeniti koja je od njih najbogatija. Rihanna, kako su to nedavno javili mediji, a čije se bogatstvo procjenjuje na 600 milijuna dolara, ili Madonna koja je na jednoj od tih lista “siromašnija” od Rihanne za oko 50 milijuna dolara, a na drugoj bogatija za oko 250 milijuna dolara.
Među najbogatijima su još i Celine Dion i Barbra Streisand. Jednaka konfuzija vlada i po pitanju streaming servisa jer na jednima više “fanova” imaju jedne, a na drugima druge pjevačice dok na You Tubeu, logično, neki stariji, ali ne i “prestari” videospotovi bilježe više pregleda od novijih.
Ogledalo kapitalizma
Kako god, konkurencija između pop-pjevačica u proteklih desetak godina toliko je nesmiljena, jer se brzo i učestalo pojavljuju nove i nove uspješne konkurentice, da se može konstatirati da je ta niša najlukrativnija u glazbenoj industriji. I najvjernije ogledalo kapitalizma i kapitalističke konkurencije.
S te strane ogledala ta pop-igra je zanimljiva za proučavanje, to više što se donedavno govorilo o krahu diskografske industrije, no s druge strane, kad bi se samo bavili glazbom, pitanje je koliko pop-pjevačice danas, ako ste stariji od petnaest godina, zavrjeđuju vašu pažnju, novac i vrijeme koje ste spremni utrošiti na slušanje glazbe.
Primjerice, sjeća li se itko Britney Spears i zašto je i po čemu bila zanimljiva? Po glazbi zacijelo ne, kao ni Madonnin posljednji album “Madame X”. Lady Gaga je iznad toga, ali “Chromatica” je ipak ispod njezine role u filmu “A Star Is Born” te posljednjih albuma Billie Eilish, Lane Del Rey, Lorde, Lizzo i live izdanja Beyonce.
Tko zna što bi o svemu tome mislio pokojni Frank Zappa u čijem je studiju, jer je 2016. godine za 5,25 milijuna dolara kupila njegovu kuću na obroncima Hollywooda, Lady Gaga snimila dobar dio “Chromatice”.