Pola stoljeća genij čovjeka rođenog pod imenom Noel Scott Engel obogaćivao je živote tisuća ljudi, stoji u kratkom priopćenju diskografske kuće 4AD u povodu smrti pjevača i autora poznatijeg pod scenskim imenom Scott Walker. Ovo “obogatilo” još je uputnije projicirati na poduži niz izvođača, od Thoma Yorkea iz Radioheada, koji je istim povodom napisao da je baš od Scotta Walkera “naučio kako koristiti glas i riječi”, do našeg Massima Savića, čiji je bend Dorian Gray kod nas ranih 80-ih ostvario hit s prepjevom “Sjaj u tami” (“The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore” iz 1966. godine) The Walker Brothersa.
A među njima i Davida Bowieja, koji je producirao dokumentarac o Walkeru “30 Century Man” (2009.), Bryana Ferryja (Roxy Music), Davida Sylviana (Japan), Juliana Copea (Teardrop Explodes), Marca Almonda (Soft Cell), Jonathana Donahuea (Mercury Rev), Jarvisa Cockera (Pulp), Antonyja Hegartyja i Richarda Hawleyja te mnogih drugih koji su na ovaj ili onaj način imali veze s art-rockom, avangardnim i baroque-popom koje je Walker uvelike zadužio svojim načinom pjevanja i orkestracijama.
Ozbiljna karijera
Trio The Walker Brothers - u kojem je 1964. godine Noel Scott Engel iz Ohija, uz Johna Mausa iz Kalifornije i Garyja Leedsa iz Londona, koji ih je nagovorio na selidbu u taj grad, započeo ozbiljnu pjevačku i glazbeničku karijeru - ne samo da nije potjecao iz Velike Britanije, u kojoj su postali veće zvijezde nego u domicilnoj Americi, nego se nije niti sastojao od braće.
Engel i Maus tako su se nazvali pod utjecajem The Righteous Brothersa (bend koji također nisu činila braća) i The Everly Brothersa (koje su doista činila braća Don i Phil Everly). Scotta Walkera se, pak, kao pjevača moglo dovesti i u vezu s croonerima poput Franka Sinatre, Bobbyja Darina i Tonyja Bennetta, ali i šansonijera poput Jacquesa Brela. Njihovi hitovi sredinom 60-ih u Velikoj Britaniji konkurirali su i onima Beatlesa i Stonesa dok su u Americi jedva dospijevali u Top 20.
U tom razdoblju može se reći i da je bio teen-pop zvijezda, uz važnu napomenu da je tadašnja pop-glazba za tinejdžere bila puno kvalitetnija i ukusnija od današnje. Ipak, tranzicija Scotta Walkera od takve u rolu eksperimentatora i avangardista pop-glazbe, kakvu je poduzeo na krasnim, emotivnim, dubokim i pomno orkestriranim albumima (“Scott”, “Scott 2”, “Scott 3” i “Scott 4”) od 1967. do 1969. godine, bila je prilično neočekivana.
Tim je albumima doista mnogima utro put i barem u Britaniji dospijevao do gornjeg doma top-lista.
Groteskno pjevanje
U 70-ima mu to više nije polazilo za rukom, a u pravu se formu nakon kratkog bljeska sredinom 80-ih vraća tek sredinom 90-ih. I to opet na neočekivan način, jer “groteskno otpjevanim” albumom “Tilt” iz 1995. godine kao da je poželio poništiti svu ljepotu glazbe kakvu je stvarao kasnih 60-ih, a pogotovo u okviru The Walker Brothersa.
Taj njegov rad, idejno i s obzirom na autodestrukciju prijašnjeg stila i statusa, bio je opravdano uspoređivan s “Metal Machine Musicom” Loua Reeda. Pravi nastavak, “The Drift”, uslijedio je tek 2006. godine i bio je još pomaknutiji, teži i paranoidniji, zbog čega se Walker konačno pretvorio u totalnu enigmu pop-glazbe, što će ostati sve do smrti.
Stvarao je i filmsku glazbu, poput one za film “The Childhood Of A Leader” (2016.), što je i njegovo posljednje djelo, prije kojeg je ostvario suradnju na albumu “Soused” (2014.) s progresivnim drone-metal bendom Sunn O))) iz Seattlea, a posljednji solistički album, “Bish Bosch”, objavio je 2012. godine.