LIAM GALLAGHER: 'WHY ME? WHY NOT.'

ALEKSANDAR DRAGAŠ Punokrvni rock klasik bivšeg, nepoderivog frontmena Oasisa

 

Često se kaže da je lošu vezu bolje prekinuti nego u njoj tavoriti poput zatočenika, no koliko ljudi to ima hrabrosti učiniti? To pitanje zacijelo je prolazilo i kroz glavu Liama i Noela Gallaghera, iako posrijedi nisu ljubavnici nego braća i premda, realno, njih dvojica u Oasisu nisu morali ostajati zbog straha od bolesti, samoće, starosti ili neimaštine.

Ipak, nije im bilo lako odlučiti se na taj raskid jer su i Liam i Noel morali dokazati i sebi i onome drugome, a onda i poklonicima Oasisa i ostaloj publici, da njihova samostalna rock’n’roll egzistencija ima smisla i nakon raspuštanja velikog benda koji su osnovali još kao mladići. Kao i to da nisu neuspješni ili jalovi jedan bez drugoga; Noel kao debelo većinski autor pjesama Oasisa i jedan od najuspješnijih u britanskoj povijesti, Liam kao jedan od najprepoznatljivijih frontmena britanskog rocka, a zajedno kao vlasnici nekih od najtiražnijih, najvažnijih pa i najhvaljenijih albuma od Beatlesa i Stonesa naovamo.

Kako god okrenuli, “Definitely Maybe” (1994) i “(What’s The Story) Morning Glory” (1995) spadaju među ikonična izdanja britanske rock glazbe, “Be Here Now” (1997) je doista solidan, a ostali albumi Oasisa barem se mogu pohvaliti milijunskim nakladama i dosegom najviših mjesta na top listama. Ako nitko nije vjerovao da bi, zasebno, mogli dosegnuti magnitudu najjačih albuma Oasisa, ipak su se mogli nadati da će im solo albumi biti bolji od posljednjih izdanja Oasisa. To se i dogodilo.

 

Noel je s prva dva albuma nadmašio Liamova dva blijeda izdanja u okviru grupe Beady Eye, no Liamov, drugačije osmišljen prvi solo album “As You Were” (2017) bio je tek zeru slabiji od Noelovog trećeg s High Flying Birds “Who Built The Moon?” (2017), ali i tržišno uspješniji. Kao autor Noel je (bio) raznovrsniji od mlađeg brata, no Liam je (ostao) nemjerljivo jači i impresivniji pjevač koji je i ovaj put angažirao iskusnog Grega Kurstina, producenta recentnih albuma Foo Fightersa i Paula McCartneya. Liam nastupa i u većim dvoranama od Noela, a na “Why Me? Why Not” ništa nije prepustio slučaju.

Njegove glasnice su iskrzane taman koliko treba, glas pun i moćan, lennonovski način pjevanja perfektan za rock’n’roll, a pjesme u fascinantnom balansu između Beatlesa i Stonesa iz druge polovice 60-ih, elektrifikacije Dylana i Pettyja iz 80-ih, kasnih radova The Jama i psihodelije The Doorsa, cizeliranosti Jeffa Lynnea i autoritativnosti Paula Wellera te poput zagubljenog albuma Oasisa iz sredine 90-ih.

Liam, očito, zna što njegova publika očekuje od njega, a i stihovno je napredovao pa pred slušateljima, čak i kad gleda u retrovizor, uvjerljivo elaborira zašto ne želi živjeti u prošlosti, odnosno što ga danas motivira i tjera naprijed. Uz to, njegove melodije su toliko blještave da je posramio i zasjenio devedeset posto današnje (dance) pop produkcije, a aranžmani u kojima našpanane gitare i napucanu ritam-sekciju dodatno uzdižu zategnuti gudači doista su briljantni. “Why Me? Why Not” je najjače izdanje na kojem je Liam zapjevao još od “Be Here Now”, ako ne i od “Morning Glory”, te jedan od rijetkih punokrvnih britanskih rock albuma ove dekade. Ne možda, nego definitivno.

Izdvajamo