Za popularnu glazbu, kad su posrijedi izmjene stilova u fokusu publike i medija, kaže se kako živi u ciklusima, no posljednjih desetak godina i to je pravilo postalo upitno.
Drive-By Truckers jedanaesti album su nazvali “American Band” i to je naslov koji savršeno opisuje što taj sastav posljednjih dvadesetak godina uporno čini. Teško se u ovom trenutku sjetiti “američkijeg” benda od Drive-By Truckersa koji danas predstavljaju ono što su nekoć predstavljali amblematski bendovi južnjačkog rocka; The Allman Brothers Band i Lynyrd Skynyrd, The Band i The Grateful Dead u country-rock fazi, Creedence Clearwater Revival i Neil Young s Crazy Horse.
No, ono što su nekoć bili klasični američki bendovi već su godinama prilično rijetke ptice na glazbenom nebu pa se čini kako su danas najbliži rođaci Drive-by Truckersa reinkarnacija grupe Mudcrutch koju je prije solističke karijere kratko vodio Tom Petty. Tako to izgleda iz europske perspektive, no kad zađete na američki Srednji zapad ili mitski Jug, “mam se druga slika kaže”. Tamo su južnjački, country, blues i klasični rock još i danas prilično traženi i rado slušani, pogotovo uživo, baš kao što u tim krajevima ljudi i danas mnogo, mnogo češće naručuju burgere s pomfrijem i rebarca sa zapečenim grahom nego tofu s klicama potočarke ili sashimi s wasabijem.
Vjerojatno takvi krugovi roadhouse barova i klubova i danas drže na životu Drive-By Truckers koji potom iz tog krstarenja - nomen est omen - crpe inspiraciju za “pjesme s ceste”, a nakon nešto tišeg “English Oceans” evo ih u glasnom i jasnom, gotovo pa protestnom rock albumu “American Band” čija noseća skladba “What It Means” opisuje američke socijalne razvaline izazvane bjesomučnim neoliberalizmom i nadirućim rasizmom. Naime, Patterson Hood i njegova družina, u kojoj već osam godina nema Jasona Isbella koji je pokrenuo podjednako efektnu solo karijeru, nemaju u sebi ni zrnca rasizma kakav se često prišiva southern-rock izvođačima i njihovoj publici.
On je protiv rasističkih policajaca koji crnce u Alabami gađaju kao glinene golubove, baš kao što je Springsteen protiv jedne takve pucnjave svojedobno progovorio u “American Skin (41 Shots)”.
Netko bi rekao kako naslovnica albuma sugerira suprotno, odnosno da je ta američka zastava ispod olovno sivog neba poziv na nekakav trumpizam, ali to bi bila greška kakvu su ljudi i predsjednici činili na konto Springsteenove “Born In The U.S.A.”.
Glazbeno, pak, Drive-By Truckers nastavljaju misiju pozivanja na one glazbene vrijednosti koje u svijetu rocka doista možemo smatrati tradicionalnima, ali teško je danas naći nešto smislenije od takvog pogleda u retrovizor.