U svoju knjigu “Biciklistički dnevnik” - o bicikliranju, urbanom planiranju, arhitekturi, kulturi, mentalitetu, globalizaciji, umjetnosti - David Byrne nije uvrstio Zagreb, no mnogi će reći da se s tim gradom, a u koji će se vratiti da nastupi na ovogodišnjem INmusicu, taj veliki glazbenik i umjetnik ne voli samo tajno, kako bi to rekao Arsen, nego i javno.
Mnogi pamte koncert njegovih Talking Headsa - u ljeto 1982. godine u Domu sportova, malo nakon objave dvostrukog live albuma “The Name Of This Band Is Talking Heads” - kao jedan od vrhunaca glazbenog života u Zagrebu 80-ih. Vraćao nam se Byrne i kasnije, kako bi nastupio u Lisinskom i otvorio izložbu svojih fotografija u MSU (tada na Gornjem gradu) pa se tom zgodom neformalno pridružio Gustafima u tadašnjem klubu Gjuro II, onda na još jedan nastup u Tvornicu kulture u latino-štihu, a zamalo i 2009. godine u sklopu Ljetnih večeri na Gradecu.
Glazba za širu publiku
Od kraja 80-ih izdao je niz solističkih albuma, objavljivao glazbu s raznih strana svijeta na vlastitoj diskografskoj etiketi Luaka Bop, napisao nekoliko knjiga, između ostalih i u nas objavljene, putopisno-kulturološki “Biciklistički dnevnik” te izvrsnu studiju o mehanizmima djelovanja glazbe i glazbene industrije pod naslovom “Sve o glazbi” (2014). I danas možete ugodno surfati po njegovoj eklektički ustrojenoj internetskoj “radiopostaji” nazvanoj Radio David Byrne iz koje je također jasno da je unatoč protoku godina, nakon “zlatnih dana” post-punka i novog vala, ostao vitalni, znatiželjni i duhom nemirni njujorški avangardist, ne samo za uski krug “kužatora” nego i za “širu publiku”.
Njoj se sada obraća i prvim novim samostalnim albumom u posljednjih četrnaest godina unutar kojih je objavio hvaljeni kolaboratorski album “Love This Giant” (2012) sa St. Vincent koja također stiže na ovogodišnji INmusic, a dvije godine ranije s Fatboy Slimom “Here Lies Love”, ne baš dobro prihvaćen “rock mjuzikl” o filipinskoj bivšoj Prvoj dami Imeldi Marcos. S nekadašnjim producentom ključnih albuma Talking Headsa, Brianom Enoom, izdao je”Everything That Happens Will Happen Today” (2008), svojevrsno osuvremenjivanje gospela, folka i countryja, a isti je dvojac 27 godina ranije snimio “My Life In The Bush Of Ghost” (1981) koji se može pojmiti i jednim od prvih pravih world music albuma.
Predavanja
Recentni “American Utopia”, osim što se naslovom zgodno nadovezuje na prošlogodišnji, po mnogima najbolji album godine “American Dream” LCD Sounsystema čiji je lider James Murphy jedan od njegovih duhovnih sinova, donosi niz značajki na koje smo i do sada nailazili u radovima Davida Byrne za vrijeme i nakon Talking Headsa. Naslov sugerira da se Byrne bavi onime što je ostalo od američke utopije, odnosno neurozama tog i svakog globaliziranog društva, ali još više potrebom svakog mislećeg ljudskog bića da unutar tog kolapsa iznađe neko svoje sklonište, neku svoju utopiju.
Pri tome Byrne ponovo zadržava poziciju neutralnog promatrača, gotovo pa “muhe na zidu” koja promatra što se događa ispod, iznad i oko nje. No Byrne ne bi bio Byrne, a to je njegova velika i važna odlika, da ne pokušava iznaći individualni izlaz iz zbrke u kojoj smo se našli, umjesto da se prepusti kolektivnom malodušju ili tek ispraznom parolašenju. I to ne samo za sebe osobno, nego za svakog pojedinca koji se želi upustiti u takvu “borbu”. Stoga je “American Utopia” album na kojem nema čangrizavosti ili očajavanja pa čak ni gunđanja na Trumpovu Ameriku ili zamršenu svjetsku situaciju.
Naprotiv, “American Utopia” dio je većeg projekta “Reasons To Be Cheerful”, moguće nazvanog tako i po staroj pjesmi pokojnog Iana Duryja pa prve mjesece ove godine Byrne na relaciji između New Yorka i Milana drži predavanja kojima, unatoč depresiji svuda oko nas, barem pokušava širiti optimizam; ukazujući koji bi to mogli biti razlozi da se ipak osjećamo živahno i veselo. Naravno, kao i mnogo puta do sada, Byrne i pri takvoj analizi i/ili aktivizmu ostaje oštrouman ekscentrik, glazbeni eklektik, zaigrani stilist (za mikrofonom) blagi neurotik koji u pop i rock matricu ubacuje “boje” s raznih strana svijeta; od afro-beata i karipskih ritmova preko disca, funka i rhythm & bluesa do melodioznosti gospela i folka. Pomaknuto, dakako, donekle i u kontekstu electro-pop suvremenosti, no bez podilaženja danas mnogo neukusnijim trendovima.
Razigrane skladbe
Načelno, ritmički razigranije skladbe poput uvjetno rečeno dvodijelne “I Dance Like This”, electro-rocka “Gasoline And Dirty Sheets”, “Every Day Is A Miracle” s raskošnim refrenom, “It’s Not Dark Up Here” (kao da se nastavlja na Dylanovu “Not Dark Yet” u produkciji Daniela Lanoisa) i Top 10 adult pop hita “Everybody’s Coming To My House” u suradnji s Enoom (kao da je nastala na pola puta između New Yorka i Lagosa) dojmljivije su i zanimljivije od ostalih pet, smirenijih i prigušenijih pjesama. Ako i nije savršen poput utopije, poticajni “American Utopia”, uz “Grown Backwards” (2004) i “Rei Momo” (1989), najuvjerljiviji je solo album Davida Byrnea čijem se ponovnom dolasku u Zagreb imamo razloga veseliti.