Kada jedan rap glazbenik dobije najveću svjetsku novinarsku nagradu, pojave se oni koji će se svim silama truditi objasniti zašto glazbeno djelo može u isto vrijeme biti i briljantan novinarski rad, kao i oni koji će se zgražati nad dodatnim koracima u eroziji tradicije.
Tek dvije godine nakon što je globalni kulturni establishment potresla informacija o Bobu Dylanu kao osvajaču Nobelove nagrade za književnost, svi smo se podsjetili na to da se pravila igre konstantno mijenjaju, a Pulitzerova nagrada - koja je dosad glazbu priznavala samo u formi klasike i opere - za album “Damn” američkog repera Kendricka Lamara tako je u neku ruku samo logičan nastavak iste borbe, sličnim sredstvima.
Borbe koja je dovela do konačne pobjede popularne kulture u, ako već ne globalnom, onda svakako američkom i tzv. zapadnjačkom kulturnom mainstreamu. Možda je i ne doživljavate tako, ali činjenica jest da je svaka smjena generacija odgovorna za prepakiranje i radikalni “ribrending” svega; svaka opasna igračka iz mladosti postane kad-tad playlista na mobitelima mame i tate.
Lirski tsunami
Uspon Kendricka Lamara je prilično zanimljiv fenomen. Kada je prvim albumom za velikog izdavača, “good kid, m.A.A.d. city” iz 2012., postao miljenikom medija pa osvojio i srce Lady Gage, koja je remiksirala hit “Bitch, Don’t Kill My Vibe”, svi su okrenuli uši u njegovu pravcu.
Hype je rastao i širio se internetom poput požara u šumi megabajta, a Kendrick je svakim novim albumom i svakim novim pomakom odlazio u širenje područja djelovanja, miksajući u jedan niz spoken word poeziju, hip hop, funk i soul, pametno vozeći slalom između komercijalnih hitova i hermetične avangarde. Danas je jedan od rijetkih koji u glazbenom mainstreamu zastupa hip hop tradiciju Kalifornije, iako prije svega geografski, što jest postignuće u industriji kojom već godinama dominira američki Jug.
Možda upravo zato što dobrim dijelom i zvuči kao sve što slušamo ili smo već čuli - glazbeno, producira ga jedan od kraljeva Atlanta trap basa, Mike Will Made It, koliko i ikone nešto starije škole hip hop ritma, The Alchemist i 9th Wonder.
I pri tome, kako god upakirao svoje riječi, ne odustaje od lirskog tsunamija, posebno ako ga usporedimo s većinom današnjih popularnih hip hop imena, čije - da parafraziramo Edu Maajku u duetu s Hladnim pivom - cijele pjesme sadrže teksta koliko jedan Kendrickov refren. Ponekad se stoga čini čudnim koliko je zapravo popularan - ili možda i ne, ako znamo da u svijetu kojim vladaju Migos i Future, postoji dovoljno onih koji i dalje traže nešto drugačije.
Kao što je Matej Dučkić Suicidal, pripadnik novog vala hrvatskih repera koji uskoro objavljuje album za Dallas Records i veliki obožavatelj Kendricka Lamara, lijepo primijetio: “Vještina i eksperimentiranje hip hop zvukom i glazbom općenito čini ga autentičnim i kompleksnim izvođačem, iako se jako često zna izgubiti u vlastitoj težini do razine neshvatljivosti površnom slušatelju”.
Crnački zeitgeist
Ali “Damn” ipak nije osvojio nagradu za poeziju, nego Pulitzera. O tome je li ga zaslužio ili ne može se raspravljati, iako o tome ima smisla raspravljati kao i o svakoj drugoj nagradi - zabavlja, ali ne vodi nikamo. U današnjoj Trumpovoj Americi - a vara se onaj tko misli da povijesni trenutak nije bio presudan za ovu odluku - ona dolazi s kratkim i slatkim objašnjenjem: Lamar je na svom četvrtom studijskom albumu, kažu, donio virtuoznu zbirku pjesama, iznimno autentične vinjete o kompleksnosti modernog afroameričkog života, pripovijedajući crnački zeitgeist kao nitko drugi.
I sve to jest u redu da nije činjenice da je po logici iste argumentacije u posljednjih nekoliko desetljeća hip hopa isto priznanje zaslužio i niz drugih, briljantnih, inovativnih, surovo sirovih “novinarskih” rap vinjeta objavljenih u formi hip hop albuma; spomenimo samo klasike izvođača kao što su Nas (“Illmatic”), Jay-Z (“Reasonable Doubt”), Notorious B.I.G. (“Ready To Die”) ili Dr. Dre (“The Chronic”), za početak početaka.
Samo, kvaka je u tome da je povijest hip hopa obilježena rasizmom, nerazumijevanjem i agresivnim ispadima predrasuda od svih koji su ovu glazbu i kulturu doživljavali kao autsajderi, kako na samom izvoru, u urbanoj i ruralnoj Americi 20. stoljeća, tako i na svim točkama planeta gdje je hip hop desetljećima demonstrirao snagu izvoza.
Jay-Z je od 1998. pa do 2004. bojkotirao Grammyje zbog katastrofalnog tretmana hip hopa, ali je od bojkota odustao kada je trebalo nastupom podržati svoju dragu. Danas, koje desetljeće poslije, Jay-Z i Beyonce su power couple srednjostrujaške Amerike, mnogi Grammyji sjede i na njegovoj polici, a iste te Grammyje 2018. otvara upravo Kendrick Lamar, izvodeći pjesmu “Anger”, u pratnji Bona Voxa, Edgea i Davea Chappellea, šaljući jasnu poruku svoje kulturne snage, ali i poruke svoga nagrađenog albuma koji miješa bijes, ponos, ljubav, mržnju, nasilje, mir, oprost i osvetu u introspektivno dokumentarno putovanje koje je negdje na pola puta između proizvoda i dnevnika, upozoravajući okolinu da je DNK američkog crnca, kao što kaže pjesma “DNA”, “seks, novac i ubojstvo”.
Kažu da novinarstvo i glazba mijenjaju svijet, ali čak i ako se s time ne slažete, ostaje ponovno vidjeti mogu li zajedno nekako pomoći.