Netom završena sezona 2012/13. slavne berlinske Deutsche opere protekla je u znaku jubilarne 100. obljetnice od njezinog osnutka, a podudarala se i s proslavom 775. obljetnice od osnutka grada Berlina.
Posljednja predstava sezone održana je u čast 200. obljetnice rođenja Richarda Wagnera koncertnom izvedbom “Ukletog Holandeza”, i to ne na sceni Deutsche opere, koja je od travnja pod rekonstrukcijom, nego u velikoj dvorani znamenite zgrade Filharmonije. Uz soliste prvake, zbor i orkestar Deutsche opere pod ravnanjem šefa dirigenta Donalda Runniclesa, u ulozi Danalda briljirao je bas Ante Jerkunica, podrijetlom iz Splita.
Publika je oduševljeno dugim stajaćim ovacijama nagradila izvođače, a solisti su se na zahtjev gledatelja vraćali na pozornicu i kad je ona već posve opustjela.
Potražila sam Antu Jerkunicu pred stražnjim ulazom, gdje su obožavatelji čekali umjetnike da im čestitaju i zatraže autograme, pa smo dogovorili intervju.
Pjevački počeci
Rođeni ste 1978. u Splitu, gdje ste završili srednju glazbenu školu “Josip Hatze”. Tko je utjecao na vaš razvoj i kako ste stigli do Berlina?
- Split je mala sredina... Počeo sam pjevati u crkvenom zboru, kao što je to slučaj kod devedeset posto pjevača. U Splitu je čovjek osuđen na jednu školu i jednog jedinog profesora, jednostavno je tako. Ništa nisam znao, došao sam s ulice i krenuo u to; pokazalo se da sam talentiran i sve se događalo nekako mimo mene - razni koncertni nastupi, pogotovo u školi, a kad čovjek ima 17-18 godina, ništa o tome ne zna, nije svjestan i ide u sve punim grlom. Kasnije sam otišao u Lovran, na privatnu Visoku školu za glazbenu umjetnost “Ino Mirković”. Ta škola je osnovana 1991., položio sam prijemni ispit i dobio stipendiju. Tamo sam proveo zaista lijepe dane studija. Škola je bila ekskluzivna i elitistička, klase s malim brojem studenata, predavali su nam profesori uglavnom iz inozemstva. Poslije sam se usavršavao u majstorskim klasama Renate Scotto u Italiji i privatno kod Olivere Miljaković u Beču. Svi su oni utjecali na moj razvoj; a kasnije, naravno, kad počnete pjevati u opernim kućama, rad s dirigentima i korepetitorima spada u usavršavanje koje utječe na vas. Za odlazak u Berlin bilo je, pak, presudno natjecanje koje je u Zagrebu 2005. organizirala Dunja Vejzović - nacionalno natjecanje mladih pjevača, na kojem sam pobijedio. U žiriju tog natjecanja sjedila je moja današnja agentica Manuela Kursidem. Nakon što sam pobijedio, pitala me hoću li surađivati s njom. Takvo što u Hrvatskoj ne postoji, jer cijeli operni svijet tako je mali da nema potrebe za tim, to nije uobičajeno, no ja sam pristao. Onda je ona organizirala nekoliko audicija po Njemačkoj, između njih je bio Berlin, te Hamburg, Hannover, Koln, Frankfurt, Leipzig... Praktički sam prošao na svim tim audicijama pa sam trebao izabrati kamo ću i tako sam izabrao Berlin. Ovdje sam, dakle, od 2006. i ugovor mi za sada traje do 2016., međutim, već mi je rečeno da će mi ga produžiti nadalje.
Preferirate li nastupe na koncertima ili u operi?
- U operi, definitivno. Operna je scena nešto što me privlači i ispunjava, gdje se mogu i glumački izraziti.
Dobre kritike
Istaknuli ste se ulogom Sarastra u Mozartovoj “Čarobnoj fruli” i Komtura u “Don Giovanniju” u zagrebačkoj operi. Koje su vam najdraže uloge?
- Pa, vidite, uloga Danalda u “Ukletom Holandezu” jako mi se sviđa, u posljednje vrijeme pjevam dosta Wagnera, pokazalo se da mi to leži i moram reći da do dolaska u Njemačku nisam pjevao Wagnera, jer kod nas u Splitu je bilo tako - pjevao se Verdi, Puccini i to je to, nema baš neke tradicije za njemačku glazbu. Ovdje sam polako počeo pjevati Wagnera i pokazalo se da sam u tome dobar, tako bar kažu, i sad u zadnje vrijeme većinom pjevam Wagnerov repertoar, što mi se ustvari sviđa; naravno, ponekad mi dođe da pjevam talijanski repertoar, čega ovdje nema jako puno, ali ponekad se ipak zalomi neki Verdi, tako da pjevam Banqua u “Macbethu”, Kralja u “Aidi”, Dietra u “Simon Boccanegra” - to su izleti u Verdija između Wagnera. U sljedećoj sezoni “Ukleti Holandez” bit će postavljen na scenu i tome se veselim.
Čitate li kritike, koje pamtite kao najdraže?
- Tko kaže da ne čita kritike, taj laže. Naravno da čitam. Ja sam, doduše, imao sreću, stvarno mogu reći da nikad nisam dobio lošu kritiku, uglavnom su to bile pozitivne kritike. Sviđaju mi se jako kritike, kao kad sam primjerice ove zime pjevao u “Čarobnoj fruli” u Vlaamse operi u Anwerpenu, u Belgiji, gdje sam dobio definitivno možda najbolje kritike dosad i na račun snimaka te predstave dobio sam ponudu da pjevam u “Čarobnoj fruli” u pariškoj operi sljedeće dvije sezone.
Zna se red
Možete li usporediti rad u Deutsche operi i uopće rad u inozemstvu s radom u Hrvatskoj? Što mislite o hrvatskoj opernoj sceni i namjeravate li opet uskoro pjevati u Hrvatskoj?
- Kad smo kod usporedbe, ima sličnosti i, naravno, ima puno razlike. Fundamentalna razlika je u tome da na svim scenama u inozemstvu gdje sam bio, vlada red. To znači da sistem funkcionira, da se zna kad probe počinju i kad završavaju i to se zna godinama unaprijed. Primjerice, moj raspored sada doseže do 2016. i već sada znam točno u dan i sat kad će mi početi proba u 2016.! I to se neće promijeniti, tako da čovjek može planirati svoje vrijeme skupa s agentom.
Nažalost u Hrvatskoj to nije slučaj. Ali jasno mi je zašto je tome tako - zato što u Hrvatskoj produkcija nije velika, postoje praktički samo četiri operne kuće i nekoliko pjevača koji pokrivaju te kuće pa se sve vrti u tommalom krugu. A što se tiče naših teatara i scena, tamo naši pjevači rade u nemogućim uvjetima i ja im se divim, jer unatoč svemu proizvode dobre i kvalitetne predstave. Međutim, naša kultura ne prepoznaje toliko njihovo djelo i operni pjevači nisu cijenjeni tamo kao što je slučaj ovdje. Vi ovdje podijelite nakon svake predstave najmanje pedest autograma, a ja to u Hrvatskoj nikad nisam doživio, ne samo ja nego mislim da dođe ne znam tko, publika tamo nema razvijenu svijest o tome. K tome ovdje postoji grupa gledatelja koji dolaze samo da vide mene, moje predstave; svaki pjevač ima svoj tzv. klub obožavatelja. Ne znam kad ću opet pjevati u Hrvatskoj, jer sam tamo obično za vrijeme ljetnih praznika kad jedino mogu malo predahnuti tako da ne mogu pristati na nikakav angažman, premda me je agentica u više navrata pitala hoćemo li organizirani neki nastup u Hrvatskoj...
Bez nostalgije
S kojim dirigentima i redateljima posebno volite raditi, a s kojima biste željeli raditi?
- Istaknuo bih vrlo uspješnu suradnju s Riccardom Muttijem u Salzburgu, ali otkako je on otišao s te pozicije, nisam još stigao otići predstaviti se novom dirigentu, jer u opernom svijetu je to tako da se morate otići predstaviti novoj upravi. Radio sam dosta s Robertom Carsenom, primjerice u “Macbethu”, a i u Parizu ćemo ponovo surađivati sljedeće dvije sezone, čemu se veselim, jer mi se jako sviđa njegov stil i način rada. Volio bih raditi s Robertom Wilsonom stoga što je jedan od mojih omiljenih režisera, s kojim još nisam radio - njegove predstave s užitkom pratim.
Nedostaje li vam Splitili nešto iz domovine?
- Pa, premda to može zvučati strašno, moram priznati da mi ništa ne nedostaje i pretpostavljam da sam jedan od rijetkih koji je otišao i nije nikad osjetio krizu nostalgije. Razumijem ljude koji dođu sami i koji počnu nekako od nule pa moraju proći taj period, ali ja sam došao sa svojim prijateljem s kojim sam bio skupa još u Splitu i došli smo ovdje te jednostavno napravili samo jednu stepenicu dalje. Berlin je definitivno moj grad. Od prvog trenutka sam osjetio energiju koja mi odgovara.