U trenutku kada ovo čitate ja sam negdje na putu u Beč, ili možda već ispred kluba Gasometer treperim od nestrpljenja pred nastup meni najvažnijeg rock benda današnjice. U plavoj sam majici s naslikanim sladoledom, koju sam kupio prije tri godine u Amsterdamu, na koncertu iz Sky Blue Sky turneje. Na leđima, kako je i red, imam popis gradova.
Svaki se posjetitelj koncerata ponosi tim popisom, kao lovci onim smiješnim značkama na zelenim pustenim šeširićima. Majica je, naravno, uzorno iznošena, ali sam se prije nekog vremena ipak malo zabrinuo za njezino stanje i dobra dva mjeseca je nisam oblačio, čuvajući je za ovaj trenutak.
Biti obožavatelj benda, kako vidite, ponekad znači biti užasavajuće nezreli snob i stvari se bitnije ne mijenjaju imate li petnaest ili šezdeset pet. Vjerojatno je neizlječivo, a i da ima pomoći, ja bih je odbio. Tijekom godina naučio sam se tek obuzdavati od djetinjastog vrištanja na uvodne taktove pjesme koju volim, pa učiteljski strogo i s negodovanjem gledam one što vrište, premda i u meni plamti oduševljenje kad Wilco počne “Misunderstood”.
Poznajem do detalja kako to izgleda i uspomena me grije još danima nakon koncerta. Svjetla u dvorani se ugase i krene stampedo bubnjeva, mahniti akordi klavijatura, gitarsko škripanje i struganje i iz svega toga zvučnog kaosa, kao cvrkut ptice nakon oluje, izvije se nježna klavirska melodija, a Jeff Tweedy, sada obasjan uskim trakom usamljenog reflektora zapjeva:
When you’re back in your old neighborhood
The cigarettes taste so good.
To je trenutak izvanvremenske sreće, muzika u meni zaustavi sat, isključi stvarnost, šest minuta koliko traje, zaboravim sve nevolje, političare, biskupe, poslodavce, sve pohlepne gadove i imbecile koji mi truju život. Izranjam iz pjesme čist kao hindusi iz Gangesa. Tweedy pita:
You still love rock’n’roll?
“O, da”, šapćem. “Da, da, da...”