KONCERTNI ALBUM

Antologijske pjesme s Divljanova posljednjeg nastupa pred zagrebačkom publikom

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 20.03.2015. u 08:18

Srđan Vrančić / CROPIX

Violončelo, human beatbox, harmonika i ukulele Ljetno kino banda apdejtali su antologijske klasike Idola i odveli ih na neko sasvim drugo mjesto, ne oduzevši im pritom ni grama originalnog šarma

Za one koji ostaju, nikad nije pravo vrijeme, ali činjenica je da je Vlada Divljan otišao u jeku najveće rasprave o Novom valu, 80-ima i (jugo)nostalgiji posljednjih desetak godina u Hrvatskoj. Priču je naravno raspirio “Crno-bijeli svijet”, ali i da nije, kad-tad bi opet došla na tapet. A razlozi zbog kojih se Novi val ciklički neprestano vraća ili nas pak nikada i ne napušta vrlo su jednostavni - po skromnom sudu autora ovih redaka - u bivšoj državi nikada prije i nikada poslije nije se dogodila ni približna eksplozija kreativnosti kao na prelasku iz 70-ih u 80-e, bar ne u pop i/ili rock glazbi. O širem i užem društvenom kontekstu neka pišu društveni kroničari, ali tih godinu-dvije u kojima su se dogodili debi albumi Azre, Idola, Filma, Prljavog kazališta i Šarlo Akrobate (a da se ne uvrijede Haustor, Električni orgazam i mnogi, mnogi drugi) naprosto su nedodirljive. Jer ako usporedimo što je sve objavljeno u svim ex-YU državama od 2000. do danas s tih ključnih 20-ak mjeseci Novog vala (u kojima je naravno ključna uloga i Vlade Divljana i Idola), rezultat je za glazbu 21. stoljeća krajnje nepovoljan.

No vratimo se Vladi & Ljetnom kinu. Nakon sjajnog albuma “Sve laži sveta” iz 2000., svog drugog i na žalost posljednjeg u solo karijeri, Divljan se bacio na neke sasvim druge stvari i 2003. objavio iznimno zanimljiv album atmosferične, filmične elektronike “Die Tonzentrale”. Svih je tih godina nastupao uživo, a čini se da mu je neki nov vjetar u leđa dao susret sa starim frendom Maksom Juričićem, s čijim je bandom Ljetno kino efektno preradio dobar dio svog back kataloga. 2012. su objavili zgodan E.P. “4 godišnja doba” s tri nove verzije (sve tri originalno sa “Sve laži sveta”) i jednom novom pjesmom (divnom “Samo jednu ljubav imam”). No, pravo iznenađenje uslijedilo je na koncertima, pogotovo za nekoga tko je posljednji put slušao i gledao Divljana s njegovim prethodnim bandom Nevladina organizacija (proizašlim pak iz Old Stars Banda).

Violončelo, human beatbox, harmonika i ukulele Ljetno kino banda apdejtali su antologijske klasike Idola i odveli ih na neko sasvim drugo mjesto, ne oduzevši im pritom ni grama originalnog šarma. Album je snimljen 5. travnja prošle godine na sjajnom nastupu u Tvornici, koji se na žalost pokazao i posljednjim za Divljana pred zagrebačkom publikom. Ništa te večeri na Divljanovu licu i u nastupu nije odavalo bolest i skori odlazak i vjerojatno je i bolje tako. Ima li neke ironije u tome da su Vladu Divljana na njegovim zadnjim nastupima pratile između ostalih i tri petine originalne postave Filma (uz Juričića tu su bili i Marino Pelajić a.k.a. Ude Barracude i Jura Novoselić alias Kuzma Videosex, odnosno Vitrosax)? Zapravo i nema. Međusobno prilično različiti novovalni suborci ponovo su se sreli na kraju kruga. A ako netko nakon svega još sumnja u Novi val, ili barem u Divljana i Idole, neka posluša ovaj album i zbor publike (te večeri prepune 20-i nešto godišnjaka uz ponešto nas starijih prdonja) kako zajedno s Divljanom, Juričićem i ekipom grmi vanvremenske klasike poput “Retko te viđam sa devojkama“, “Maljčiki” ili “Malena” i svaka sumnja bit će zauvijek otklonjena...

Izdvajamo