Kad sam s Tomislavom Šunjićem 1992. Hladnom pivu organizirao koncert u KSET-u, prostrujala mi je glavom misao, vidjevši ozarena lica njihove tadašnje publike, da bi od tog malog punk benda iz mojih Gajnica moglo biti nešto.
No čak i nakon vrlo uspješnog debija “Džinovski” (1993) i prvog Porina (1994), samostalni koncert u Domu sportova ostajao nam je u sferi mašte. Zapravo, prvi nastup u jednoj sportskoj dvorani Hladno pivo je iskusilo u ljubljanskom Tivoliju, zahvaljujući providnosti Igora Vidmara kojeg sam užicao za tu uslugu, i to kao predgrupa Kreslinu, Predinu, Lovšinu i Zabranjenom pušenju.
30.000 ljudi na jarunu Potom u Zagrebu, 1994. godine, kao predgrupa Ramonesima u Maloj dvorani Doma sportova pa kroz učešća na Fiju Briju i Zagreb gori koncertima. Hladno pivo samostalno ulazi u Malu dvoranu Doma sportova tek u travnju 2004. da bi s vremenom “srušilo” Veliku dvoranu, Jarun s koncertom za 30.000 ljudi i Arenu tako da dvostruki “povratak” u Mali Dom sportova za 30. obljetnicu, jer Veliki je bio zauzet hokejom, ni bendu pa ni dijelu publike, koja se konstantno obnavlja i pomlađuje, nije nešto novo.
Ipak, da obljetnica bude zanimljivija Pivo je u petak prosviralo najznačajnije pjesme s prva četiri albuma - “Džinovski”, “G.A.D.”, “Desetka”, “Pobjeda” - da bi u subotu izvelo presjek najvećih hitova iz cjelokupne karijere.
Učenje učitelja
Gledam s tribine njihov “crew” kako sve pomno priprema i mislim si kako je to lijepo jer ako je netko zaslužio ovakve koncerte, onda je to Pivo koje bi danas mene moglo učiti tom poslu, barem tri puta više nego što sam ja njih naučio 90-ih. Nota bene, nikakva Muzička omladina, pardon HGM, u proteklih 25 godina nije dovodila srednjoškolce na nastupe Piva dok je ta organizacija “u mrskom socijalizmu” mene vodila na Parni valjak, a ako se ne varam i na Prljavo kazalište. Unatoč tome i mnogim drugim “poteškoćama u razvoju” Hladno pivo je jedini bend koji se u međuvremenu uspio pridružiti tom suparničkom tandemu, kako bi stvorio trokut najvećih hrvatskih rock grupa. Trideset godina karijere u vrlo malo izmijenjenoj postavi veliki je uspjeh za bilo koji sastav, čak u Americi ili Velikoj Britaniji. Ovdje je to pravi podvig, za Guinessa, ali onaj tko izdura sve te nedaće, kakve su prvih petnaest godina pratile Hladno pivo, a onda narednih petnaest o(p)stane igrati (i) na terenima sportskih dvorana, doživjet će tu magiju da mu sve pjesme publika zna naizust.
Upravo tako je bilo na obljetničkom koncertu Piva, naravno ne prvi put, ali iznova fascinira koliko su sjajnih pjesama ispucali ti “moji klinci iz Gajnica”. Toliko da ih mogu rasporediti na dva koncerta s po više od tridesetak “old school” i “greatest hits” pjesama čiji se popis u dvije uzastopne večeri preklapa u nepunih desetak skladbi, ako i toliko. E pa jebi ga, ne znam ja baš puno bendova koji bi to mogli, ne samo u nas. Uz to, Hladno pivo i nakon 30 godina teške scenske šljake vozi brzinom od koje bi se i nizu mlađih rock bendova zavrtilo u glavi. Povremeno brzo kao i na onom koncertu u KSET-u 1992, ali ako ih se tada poimalo kao mali punk bend, danas je jasno da je Pivo postalo mnogo više od toga. Nešto poput užarenih socio-političkih komentatora i jakih pučkih tribuna koji surfaju punkom, rockom, metalom, popom pa i “narodnjacima” za potrebe jasno naglašene ironije. Naporan je to “Trening za umiranje”, ali kad se živi “Samo za taj osjećaj” ipak sve ima nekog smisla. Pa čak i “Šamar” na koje su im se u režiji jedne njihove vatrene obožavateljice pridružile i “sluškinje” s transparentom kojim zahtijevaju ratifikaciju Istanbulske konvencije.
Popu pop, bobu bob
Da, Pivo je uvijek znalo odabrati pravu stranu i reći popu pop, a bobu bob, ali badave bi to bilo da ne posjeduje takav društveni značaj i da nije tako savršeno podmazana koncertna mašina za koju uopće nije teško zamisliti 40. obljetnicu karijere . Ako ništa drugo, Pivo je u mnogo težim uvjetima nadmašilo svoje učitelje Ramonese, postavši u nas i više od onoga što je taj bend postao Americi.
Namjerno ne želim opisivati atmosferu kakva je vladala u subotu jer trebali ste biti tamo i osjetiti taj naboj i tu razmjenu energije između benda i publike; naročito kad je nekoliko pjesama nakon “Teško je ful biti kul” u kojoj je razvalio Edo Maajka, na pozornicu uz već prisutnog čelista Stanka Kovačića stupila Josipa Lisac da sve pomete sa “Soundtrackom za život” i doživi tako frenetično skandiranje kakvo vjerojatno nije doživjela ni na svojim samostalnim koncertima. Usput, i taj je duet, za prošlogodišnju “Greatest Hits” kompilaciju, nastao “iz nevolje”, odnosno zbog peripetija između diskografskih kuća koje drže prava vlasništva nad dijelom snimaka Hladnog piva. Naravno, ništa ne može zaustaviti Pivo i tako iz hita u hit. Od “Svijeta glamura” u kojem sve mora biti kao u “Carstvu pasea” preko “Na ovim prostorima” na kojima nas ubija “Politika” do “Ezoterije” nakon koje ovdje ipak “Nije sve tako sivo” jer nas od ovdašnjeg crnila spašavaju ljudi poput Mileta, Zokija, Sube, Šokija i Dede iz velikog rock benda Hladno pivo.
Čestitam, živjeli, popijte koju i za mene, kad mi kucne fajrunt, ali dotle bismo mogli na još koju rundu!