Glazbeni kritičari kažu da nakon niza godina domaći rokenrol napokon ponovno zvuči seksi, i to zbog dua Buč Kesidi iz Pančeva. Zoran Zarubica i Luka Racić, koji stvaraju ovu indie, rock i electro fuziju, prošlu su godinu zaključili s čak dva rasprodana koncerta u beogradskom Domu omladine. Dozu Buč Kesidija, čini se, jednako željno čeka i hrvatska publika, pa su momci bez problema rasprodali večerašnji koncert u Saxu, na kojem s njima sviraju i Mokri Nenad te Ljubičice. Uoči svirke, razmijenili smo nekoliko riječi s Lukom i Zoranom.
Što biste rekli, koji je najveći glazbeni (ali možda i vaš životni) pomak između vašeg prvog albuma “Posesivno-ospulsivni hospul” i drugog izdanja “Euforija”, koje je doista oko benda pokrenulo pravu euforiju?
- Uf, sve je to bio niz od sto malih koraka. Vjerojatno je najočigledniji i najveći bio odlazak Alena iz benda i odluka da nastavimo samo nas dvojica. Ali naučili smo tisuću stvari o pjevanju i sviranju, o tome kako se muzika snima i miksa, o svim detaljima koji daju sliku o bendu.
Kako biste objasnili veliki povratak synth zvuka koji i sami njegujete? Što mislite da je ljudima privlačno u toj pomalo nostalgičnoj atmosferi?
- Nismo nikad razmišljali o tome na tako širokom nivou. Skontali smo da su synthovi aktualni u glazbi koju slušamo, imaju ih skoro svi moderni rock bendovi, i onda nam je to ostalo u ušima. Krenuli smo eksperimentirati s elektronskim zvukovima dok smo radili na novim pjesmama i to se savršeno uklopilo jedno s drugim.
Kako uspijevate tako živo prenijeti osobna iskustva u pjesme? Kako izgleda proces pisanja tekstova?
- Počinje tako što jedan od nas ima začetak pjesme, neki melodijski hook i dio teksta, neku progresiju akorada i hook uz nju, tako nešto. Nešto što ti dođe dok ‘drndaš’ instrument, ili tijekom tuširanja, ili dok hodaš sam, ili u tri ujutro kada ne možeš spavati...
Neko vrijeme to stoji u glavi - ove stvari mogu preživjeti i nekoliko godina dok ne postanu pjesma - ali jednom se to donese na probu i onda nastavljamo zajedno raditi na tome.
Trebamo ustanoviti što je suština, koji su najbolji dijelovi, o čemu se radi u pjesmi i koju atmosferu ona treba prenijeti, pa onda što će biti strofa, a što refren, sve vrijeme pišemo tekstove i muzičke dijelove koji se u to uklapaju.
Sve to ide u krug, mijenjanje jedne stvari povlači i druge promjene, i tako dok nemamo nešto što liči na pjesmu, snimimo demo toga i pokažemo Milanu - našem producentu - s kojim nastavljamo isto i mijenjamo taj demo.
Poslije nekoliko iteracija toga, kada smo sva trojica - četvorica kada nam Pera Pupić pomaže oko pjesme - zadovoljni onim što smo dobili, nosimo ga u studio i tamo po demou snimamo pjesmu.
Mislim da je poanta da smo detaljni u pravljenju svake pjesme i da imamo zacrtane visoke ciljeve za svaku.