IZMEĐU DVA POLA HRVATSKE ZBILJE

BETON - HIP HOP ALBUM PO UKUSU ALEKSANDRA DRAGAŠA Kandžija i bez Golih žena razvaljuje i razgaljuje kao i na prethodnim albumima

Universal Music

 

Nisam siguran je li Kandžija baš prvi od svih naših glazbenika nastupio u Dublinu za hrvatske iseljenike, ali definitivno je bio među prvima koji su se zbog takvog koncerta odlučili otisnuti do irske metropole. Kako nam je krenulo s gospodarstvom i politikom, Dublin je možda već i postao jedan od deset-petnaest najvećih “hrvatskih” gradova, ponajviše zbog iseljenika iz Slavonije i Baranje otkuda dolazi i Kandžija pa takva odluka jednog od vodećih hrvatskih repera nije čudna nego emotivno uvjetovana i ekonomski opravdana. S druge strane hrvatskog ekonomskog i socijalnog svagdana, posljednjih nekoliko godina niz je hrvatskih rock, rap i pop izvođača, tijekom “hrvatskog tjedna”, nastupao po nekim od europskih skijališta.

Kandžija bi, pretpostavljam, kao i Hladno pivo ili TBF, mogao i vamo i tamo. U Dublinu, tako, može predstavljati sponu mlade hrvatske ekonomske emigracije s domom i problemima koje je ostavila iza sebe da bi mjesto pod suncem potražila ispod kišnih oblaka Irske. Po mondenim skijalištima Francuske ili Švicarske, pak, podjednako može dobro zabaviti one koji, premda žive i rade u Hrvatskoj, još imaju i još mogu potrošiti soma-dva eura za tjedan dana skijanja. Pošto ide ljeto, može se reći i kako jedni Hrvati imaju da na Jadranu potroše dok će drugi Jadran vidjeti samo ako uz njega rade. Između ta dva pola hrvatske zbilje svedene na goli postulat “imati ili nemati” kreće se i Kandžija.

Kao i na prethodnim albumima (s Golim ženama) “Nema labavo” i “Zlatne žbice”, tako i na “Betonu” ne dozvoljava da ga izjede crnilo ili da se bavi samo njime, ali nije ni od onih kojima su na pameti samo lova, statusni simboli i šminkeraj. Smisao za humor i iskričave pop-kulturalne dosjetke poput one o trubaču Igoru Pavlici nije ga napustio, kao ni sklonost ismijavanju onih koji se igraju gangsta repera i onih koji glume velike političare.

 

Bez Golih žena s kojima je ganjao sraz rapa i rocka, Kandžija na solo albumu također zvuči srodno Beastie Boysima, no s njihovih kasnijih, elektroniziranijih djela, ali i junacima Southern hip hopa poput Andrea 3000 i Lil Waynea te ranim radovima De La Soula. Naziv albuma, pametno limitiranog na manje od četrdeset minuta, potječe od mjesta snimanja - betonske garaže bez ikakve izolacije iz koje odzvanjaju abrazivni, moderni beatovi Kooladea, Setta (Krankšvester), Sikyja i Darkana Kingića, uz gostovanje Ivane Rushaidat i mladog repera Spinoze iz Našica, dok je mix i master sjajno odradio Luka Tralić Shot (Elemental).

Ako i nije nabrijan poput recentnih albuma Kreše Bengalke i Vojka V, Kandžijin je “Beton” - zbog podloga s funk, soul, R&B i jazz sekvencama te ležernijeg i inteligentnog flowa - hip hop album po mom ukusu. To i nije neka referenca, jer se ne smatram velikim poznavateljem rapa, premda sam ga počeo slušati još u doba postanka Beastie Boysa i Public Enemy, ali čisto da se zna.

 

Izdvajamo