Country i punk su se niz puta susretali u proteklih četrdesetak godina iako su naizgled dijametralno suprotni stilovi popularne glazbe, no postoji i teorija prema kojoj su mnogo bliži u svom buntovništvu nego što se to čini.
Kako god, garage-punk sastav Black Lips iz Atlante koji je prošle godine razvalio zagrebački Vintage, negdje na razdjelnici The Crampsa i The Beatlesa, tim me koncertom podsjetio i na nastupe Nine Pound Hammera i Blood On The Saddle.
Stoga me ne čudi da prokleto šarmantni Black Lips na sjajno naslovljenom albumu “Sing In A World That’s Falling Apart” zvuče kao da Stonesi u najurokanijoj fazi zajedno s naroljanim Dylanom, ali u garage-punk maniri The Sonicsa i zavijanja uličnih mačora u veljači, pokušavaju izvoditi pjesme Hanka Williamsa i Willieja Nelsona.
Ovakvo izdanje Black Lipsa je toliko neuredno da je neodoljivo, a njihov potrgani country zapravo je punk ispucan iz nešto drugačijeg oružja, kao i svojedobno blues The Gun Cluba.