PUSTINJSKI DERAN

BOMBINO Treći dolazak tuareškog gitarističkog maga u Zagreb

press

 

Bombino nastupa 20.12. u zagrebačkom Vintage Industrial Baru

Pola godine nakon drugog koncerta na ovogodišnjem INmusicu, efektnog i hipnotičnog unatoč ranom tretminu, Omara "Bombino" Moctar iz Nigera vraća se i po treći put u Zagreb, sada na klupski nastup u Vintage Industrial Bar.

U svibnju je objavio i novi album "Deran", još jednu postaju u karavani njegove desert-rock glazbe koja dijelom počiva u tuareškoj i nigerskoj tradiciji, a dijelom u ostavštini Jimija Hendrixa, Marka Knopflera, Santane, Jerryja Garcije i Ali Farka Touréa. Među atraktivnija imena afričke i world music scene uskočio je albumom “Nomad” (2013) u produkciji Dana Auerbacha iz The Black Keysa koji ga je na ovitku postavio da "jaše" motocikl, a ne devu, dočim su zapadnjačka ritam sekcija, pedal-steel gitara, vibrafon i orgulje njegovu glazbu pribiližili ne samo slušateljima Tinariwena, Tamikresta, Rokije Traore, Amadou & Maryam i srodnih (zapadno)afričkih glazbenika nego i poklonicima bluesa i garažnog rocka te štovateljima Joea Strummera, Boba Marleya i Manu Chaoa.

Intenzitet njegovog gitarskog umijeća mogao bi u klupskim uvjetima biti još izraženiji nego na velikoj pozornici open-air festivala, a povodom skorašnjeg nastupa u Vintageu evo i intervjua kojeg je Bombino dao Jutarnjem listu 2014. godine, uoči svog prvog dolaska u Zagreb. 

 

Možete li reći nešto više o vašem djetinjstvu usred ratnog kaosa i zašto vas zovu Bombino što je vrlo slično talijanskoj riječi za dijete – bambino?

- Dva puta sam tijekom života bio izbjeglica. Prvi put kao desetogodišnji dječak sam s obitelji bio prisiljen izbjeći iz Nigera u Alžir. Drugi put sam kao dvadesetodišnjak morao pobjeći u Burkinu Faso. Ne želim o tome mnogo govoriti, nadam se da više nikada neću biti u takvoj situaciji, a još je važnije da moja djeca nikada ne spoznaju život ibjeglica. Bombinom su me nazvali prema velikom vođi benda Haja Bebeu. Svirao sam u njegovoj grupi kao tinejdžer, a kako sam bio najmlađi dali su mi nadimak Bombino koji mi je ostao do danas.

 

Koliko je izbjeglištvo odredilo vaše stasanje kao autora i pjesme koje pišete?

- Ne mogu reći da me ovo ili ono odredilo, kao autora, na ovaj ili onaj način. Sve što prolazimo u životu određuje naš mentalitet. Naravno da pišem o miru jer iz vlastitog iskustva znam koliko je rat grozan. Volim pjevati o univerzalnim temama poput prijateljstva, ljubavi, mira i tome da sam morao teško raditi ne bih li stekao kontrolu nad svojim životom. Pjevam i o tome zašto je bitno poznavati vlastitu povijest, ali i razumjeti koje mjesto zauzimaš u svijetu.

 

Je li istina da ste bili pastir u pustinji, ali i da ste električnu gitaru počeli svirati kao dječak?

- Da, točno je, gitaru sam počeo svirati s dvanaest godina, a pastirom sam postao s osamanest i taj sam posao radio tri godine.

 

Koji su glazbenici najviše utjecali na vaš stil sviranja gitare te koliko je u vašem razvoju bila važna glazba Tuarega, a koliko zapadnjačka rock glazba?

- I tuareška i zapadna rock glazba jako su mi važne, a najviše su na mene utjecali Jimi Hendrix, Mark Knopfler, Ali Farka Toure i Tinariwen. Teško mi je reći kome sam bliži, oni su heroji za mene, a drago mi je kad me uspoređuju s njima. To je velika čast.

 

Kako ste dospjeli u kontakt s Danom Auerbachom iz The Black Keysa?

- Dan je kontaktirao mog menadžera. Otkrio je moju glazbu preko YouTubea i pozvao me da s njime snimim “Nomad” u Nashvilleu. Bilo je vrlo jednostavno, imao sam sreće!

 

Na omotu albuma “Nomad” fotografirani ste dok jurcate na motociklu. Koliko ste se tom fotografijom željeli odmaknuti od stereotipa koje zapadnjačka publika ima o nomadima u Sahari ili Tuarezima koji jašu deve iako možda češće voze džipove i motocikle?

- Najiskrenije, nije bilo neke namjere u tome. Obavljali smo snimanje fotografija za album, a ja sam zajašio Danov motocikl, onako iz zabave, pa me fotograf snimio na njemu. Danu se jako dopala ta fotografija mene na motociklu s gitarom o ramenu pa smo je odabrali za naslovnicu albuma. 

 

Tinariwen, Tamikrest, Toumast, Vieux Farka Toure, Toumani Diabate, Fatoumata Diaware, Amadou & Mariam, Rokia Traore, Bassekou Kouyate, Afel Bocoum, Salif Keita... Koliko ste bliski s navedenim glazbenicima koji dolaze iz sličnog miljea kao i vi, ali poput vas također žive u raznim državama i sviraju diljem svijeta?

- Prijatelj sam sa svim tuareškim sastavima koje ste spomenuli. Glazbenici iz Tinariwena su mi poput očeva. Prijateljavam s Vieux Farka Toureom, imamo istog menadžera. Vieux je jako talentiran i mudar poput njegovog oca, Ali Farka Tourea. Moram priznati da posljednje tri godine baš i nisam proveo puno vremena među glazbenicima iz Nigera jer dosta nastupam van Afrike. Rekao bih da nemam dovoljno dobru predodžbu o tome što se događa na glazbenoj sceni Nigera, ali tu i tamo zapazim sjajne mlade glazbenike kako sviraju na svadbama i imendanima djece, a to mi ulijeva nadu da za Niger postoji dobra budućnost pa tako i glazbena.

 

Izdvajamo