PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

BRMC: 'WRONG CREATURES' Tamni sjaj opasnog američkog rock benda

 

Ne tako davno, da bi ta sjećanja zamrla, rock je bio i opasna glazba s ruba poželjnih ili propisanih društvenih normi, a ta je opasnost u sebi nosila ili iz sebe isijavala magičnu privlačnost za nekoć mlađe slušatelje. Danas je u cjelokupnom korpusu popularne glazbe gotovo pa nemoguće naići na bilo kakvu dozu opasnosti pa je i zbog toga važno podsjetiti se kako je i zbog čega rock nekoć bio takav. To je bila prva misao koja mi je prostrujala glavom kad sam počeo slušati novi, osmi studijski album Black Rebel Motorcycle Cluba koji je od svog početka inzistirao na zlokobnom zvuku i izgledu urbanih buntovnika.

Tročlana banda iz San Francisca s razlogom se vratila na postulate The Velvet Undergrounda, The Doorsa, The Stoogesa, The Jesus And Mary Chaina i Spacemen 3. Zahvaljujući jednom od najzamamnijih singlova u ovom stoljeću, “Whatever Happened To My Rock And Roll (Punk Song)” s debija tamnog sjaja “B.R.M.C.” (2001) gard im je instantno postao prepoznatljiv. U vrijeme kad su se probijali - zajedno s The Strokes, The White Stripes, QOTSA i Kings Of Leon - izgledalo je da će dosegnuti status kakav su desetak godina kasnije postigli Arctic Monkeys, nakon “postdiplomskog” kod Josha Hommea.

 

No gard je jedno, a imperija nešto drugo pa su BRMC, unatoč nekim nezdravim navikama, opstali kao bend, ali zbog konstelacije popularne glazbe ne i postali zvijezdama. Vjerojatno se ni nakon ovog albuma, na neki način ponovo prijelomnoga kao što je to bilo u slučaju trećeg i pretežito akustičnog albuma “Howl” (2005), neće dogoditi priželjkivani veliki proboj pa će BRMC ostati u sferi kultnih sastava čija će (buduća) utjecajnost biti veća od (sadašnje) popularnosti.

Nije posrijedi radikalno drukčije djelo od prethodnog “Specter Of The Feast” (2013), nastalog nakon kobnog srčanog udara njihovog ton majstora Michaela Beena (1950-2010), nekoć člana kalifornijske new wave grupe The Call i oca basista Roberta Levona Beena. Malo nakon izlaska tog albuma, bubnjarka Leah Shapiro morala se podvrći operaciji na mozgu i dugotrajnom oporavku pa je i iz tog razloga prošlo čak pet godina do objave “Wrong Creaturesa”. Ipak, promjena je čujna, zahvaljujući i produkciji Nicka Launaya koji je isti posao obavljao za Nicka Cavea i Arcade Fire pa BRMC, najjasnije do sada, sjaje kao klasici gotičkog i psihodeličnog rocka, post-punka i baroque-popa; podjednako jaki u žešćim i smirenijim pjesmama da bi u “Echo”, “Ninth Configuration” i “Calling Them Away” zasjenili ono što na posljednjem albumu pokušavaju U2.

 

Gitare s mnogo fuzza i reverba, hipnotička ritam-sekcija ispod i tamom opsjednuti vokal Petera Hayesa iznad njih rezultiraju opakim, ali i nježnim pjesmama koje se izvrsno drže u usporedbi s klasicima uzora BRMC-a i srodnicima poniklim tijekom prve dekade 21. stoljeća. Lijepo je, a i poučno čuti koliko BRMC i danas vjeruju u snagu i moć rock’n’rolla; ništa manje nego The Doors kasnih 60-ih ili The Jesus And Mary Chain sredinom 80-ih.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr
Tagovi

Izdvajamo