U Cannesu kasnih 90-ih, na sajmu glazbene industrije MIDEM, prijatelj i fotograf Damil Kalogjera pitao me hoćemo li navečer otići na Brazilce. Rekoh mu, ako su posrijedi hardkoraši Ratos de Porao ili metalci Sepultura, idemo odmah, ali ako je neka bossa nova, onda ni u ludilu jer me taj ritam čini ekstremno nervoznim.
Nažalost, nije bila Sepultura iz koje je sredinom 90-ih otišao Max Cavalera, a desetak godina kasnije i njegov brat Igor. Bez ijednog osnivača, dakle, “Quadra” je u produkciji švedskog metal gurua Jensa Bogrena prvi ovostoljetni album Sepulture nadomak klasicima iz ranih 90-ih “Arise”, “Chaos A.D.” i “Roots” kao odgovoru na podražaje Metallice, Slayera i Black Flaga.
Zamislite zborske isječke Carla Orffa uronjene u vrtoglave solaže i teutonske rifove, čekićanje ritam sekcije i urlanje crnoputog Derricka Greena iz Clevelanda. U Sepulture mi i danas nedostaje melodioznosti, no njihova buka je poput potresa, a poruke o sumraku civilizacije zastrašujuće.