U2 su se tijekom 80-ih uspeli na sam tron rock glazbe, čime su postali jedan od onih izvođača rock i popularne glazbe koji se statusom, nakladama albuma i veličinom koncerata mogu mjeriti s Beatlesima, Stonesima, Led Zeppelinima, AC/DC i Bruceom Springsteenom koji ih ih sve u šesnaest hvali i u svojoj autobiografiji “Born To Run”.
U tom pogledu U2 će zauvijek ostati jednim od najsnažnijih simbola 80-ih; dekade koju ovdje iz mnogo razloga smatramo zlatnom ili posljednjom normalnom u životima ljudi rođenih na ovim prostorima nakon 2. svjetskog rata.
Društveni utjecaj
No, svesti U2 - unatoč proboju u prvu ligu svjetske rock i pop glazbe u ljeto 1985. godine na Live Aid nastupu na Wembley stadionu - samo na amblem 80-ih bila bi velika nepravda spram tog benda jer njihova povijest seže dublje od te dekade, a ono što su napravili i što još čine snažno rezonira i danas. U2 nisu posljednji veliki bend rock glazbe, ali nakon njihovog uspona nismo dobili veći od njih, čak ni kroz Nirvanu, Pearl Jam, Pepperse, Metallicu, Green Day, Radiohead, Coldplay, Kings of Leon, Killers, Arcade Fire, Arctic Monkeys ili Foo Fighters. Neki od navedenih i niz drugih jako puno duguju U2 koji su u međuvremenu postali i jedan od najutjecajnijih sastava, a što ni u 80-ima nije tako izgledalo, dočim već četvrt stoljeća Bono tjera lidere G8 i G20 zemalja, vrh UN-a i Vatikana da mu jede iz ruke i briše dugove siromašnima.
Kamen temeljac
Početak je, naravno, bio bitno drugačiji. Dublin 1976. godine je bio sve samo ne svjetska metropola. OK, nije baš bilo crno i krvavo kao u Belfastu, ali nije bilo ni mnogo manje mračno. Danas se u Dublin, na našu žalost, masovno useljavaju Slavonci i drugi Hrvati, no tada je bilo najpametnije ili iz Irske bježati u Ameriku ili postati alkoholičar uz single-malt viskije i crni Guinness ili osnovati rock’n’roll bend. Irska folk glazba jedan je od možda ne baš tako vidljivih, ali ipak kamena temeljaca rocka, no U2 nisu osnovani u kuhinji roditelja Larryja Mullena po uzoru na Dublinerse, pa čak ni Vana Morrisona, premda s njime dijele vjerski zanos, nego po uzoru na aktivizam The Clasha čiji ih je nastup u Dublinu 21. listopada 1977. godine drmnuo kao čizma u guzicu i jednostavnost Ramonesa o kojoj je The Edge nadahnuto zborio u filmu o električnoj gitari “It Might get Loud”.
Vješt menadžer
Imali su šesnaest-sedamnaest godina, a trinaest mjeseci ranije, 25. rujna 1976. putem oglasa na školskoj ploči osnovali bend i bili u pravoj dobi da ih tako nešto pogodi u glavu i želudac. Nadodajte tom prvobitnom punk prasku katolički socijalni nauk, stadionsku himničnost, zlatne glasnice kojima Bono može smekšati i najtvrđa srca svjetskih glavešina, gitaristički minimalizam The Edgea čijoj se genijalnosti bilo kojem gitaristu prije i poslije njega jako teško primaknuti, postojanu ritam-sekciju koja je unatoč limitima dovoljno elastična za sve na potezu od rocka do elektronske glazbe, nerv za lokalni i globalni društveno-politički angažman te neuništivu pop melodioznost i dobit ćete manje-više sve najvažnije sastojke na kojima počiva grandioznost U2 kao jednog od najvažnijih bendova u povijesti rocka.
Da bi navedeni sastojci vremenom poprimili obrise mega-rock benda na svijetu bilo je potrebno i nešto producentske umješnosti, prvo Stevea Lillywhitea koji je isti posao u gotovo istom periodu obavljao na ključnim albumima Simple Mindsa iz susjedne Škotske s kojima su do sredine 80-ih vodili mrtvu trku za poziciju potencijalno najpopularnijeg benda dekade, a potom Briana Enoa i Daniela Lanoisa koji im je “otkrio Ameriku”. Vješt menadžer kakvog su našli u Paulu McGuinessu, koji im je bio isto što i Peter Grant Led Zeppelinima, također je bio ključan pa i im je Irska već nakon albuma “War” (1983), a pogotovo nakon “The Joshua Tree” (1989) postala tek ishodište za globalne uspjehe i utočište kojem su se uredno vraćali.
U 90-ima su ljestvicu s bombastičnim turnejama nakon postmodernističkog remek-djela rocka “Achtung Baby” (1991) podigli na novu razinu na kojoj se tada čak ni Stonesi nisu uzdigli, uvezivali iskustva Berlina i Sarajeva u jednu tapiseriju, a Bono oblijetao svjetske lidere u borbi za otpis dugova i dostojanstveniji život siromašnih, pogotovo u Africi. Često su mu zamjerali taj aktivizam, smatrajući ga besplatnom reklamom za U2, no ako mene pitate, šteta je što više lidera bendova nije vršilo takav pritisak na lidere najmoćnijih država i svjetskih organizacija.
Ostvaren san
Kad igrate na tom “levelu”, jasno je i da vremenom donekle izgubite kontakt s onime što ste bili na početku, kasnih 70-ih i ranih 80-ih u Dublinu, no U2 su se s albumom “All That You Can’t Leave Behind” (2000) i toj roli elegantno vratili da bi se do danas uspješno održali na tronu. Naime, na listi najprihodovnijih turneja U2 su prvi s turnejom “360” koja je od 2009. do 2011. godine zaradila, kad se uračuna efekt inflacije, gotovo 775 milijuna dolara na 110 koncerata. S još nekoliko turneja u posljednje dvije dekade 20. i prvoj dekadi 21. stoljeća ostvarili su prihode u rasponu od 117 do 456 milijuna dolara, a prodali su i više od 170 milijuna albuma.
Ipak, njihov san ostvaren je već ranije jer kad se sve zbroji i oduzme U2 je i jedan od najboljih bendova u povijesti rocka koji od osnutka do danas nije promijenio niti jednog člana sastava, postojan poput Ramonesa, aktivistički poput The Clasha, velik poput Stonesa, popularan poput Beatlesa i utjecajan poput Springsteena.