Ako i živimo u doba suše novih interesantnih rock bendova, uživamo i u poplavi zanimljivih mladih kantautora i kantautorica, a među njima se u kratkom roku etablirala i Courtney Barnett (30) iz Melbournea.
Upoznali smo je kroz najbolji debitantski album 2015. godine, “Sometimes I Sit And Think, And Sometimes I Just Sit” nalik vinjetama s terase nekog bara s koje promatra ljude pa potom o njima uz loureedovski minimalizam svetog trojstva gitare, basa i bubnjeva zasniva skladbe bliske i njegovim i pjesmama P.J. Harvey i Patti Smith. Prošle jeseni dobili smo i “Lotta Sea Lice”, zgodan kolaboracijski album s Kurtom Vileom (ex-The War On Drugs), više u sferi imaginarnih dueta J. Mascisa i Kim Gordon ili Neila Younga i Chrissie Hynde te moguće indie-rock projekcije Reeda & Nico nego suradnji Nicka Cavea i P. J. Harvey ili Marka Lanegana i Isobel Campbell.
Sada se Courtney ponovo javlja samostalnim albumom “Tell Me How You Really Feel”, manje razbarušenim od prvijenca i manje upućenom na odnose drugih, ali zato fokusiranijim i s još čvršćim pjesmama u kojima promatra samu sebe. Ono što podjednako ili još više sjaji je ponovo nevjerojatna sposobnost da iz naizgled banalnih rifova - sijedeći valjda i onu Reedovu “jedan akord je u redu, dva su već na granici, a s tri si već u jazzu” - sazda tako ljepljive i pamtljive, ne pjesmice nego pjesme velike rock’n’roll pjesme u eri u kojem ih više ne stvaraju novi bendovi nego djevojke i lezbijke poput Courtney Barnett. Eto, iz nekog razloga su mi na pamet pali i Buzzcocks, vjerojatno i zato što su i oni, kao homoseksualci, pisali ponajbolje ljubavne pop-punk pjesme.