Avantgarde Jazz Festival je u petak i subotu održao dva najbolja koncerta ove sezone.
Organizatori su odabrali zasad najbolju rovinjsku lokaciju za koncerte, predivni park pored bazena, između hotela Lone i Eden, divnu tratinu amfiteatralno okruženu pinijama, na rubu arboretuma, gdje je obje večeri mjesec pratio i ispraćao zaista čudesnu glazbu.
Gitarist John Scofield, stara kost jazza, suh i vitalan karizmatik, doveo je mladi bend, “Projekt Hollow body” s dvije gitare, bubnjem i basom. Drugu gitaru svira Kurt Rosenwinkel, momak koji svira sasvim opušteno, s takvom lakoćom da vrlo brzo postane jasno zašto ga smatraju jednim od ponajboljih majstora mlade generacije.
Dva svijeta
Scofield i on suprotstavljali su dva svijeta. Dok se stari nije libio i u rifovima i u solažama pokazati naslijeđe bluesa, pa i rocka, mladi Rosenwinkel stalno je pokazivao da ide dalje, i svojom lepršavošću i besprijekornim tonom kao da je stalno dodavao svježe snage tom zaista dirljivom duetu. Bila je to večer balada, divnih dijaloga dviju gitara, naizmjeničnog sekundiranja, nadopunjavanja, čak i jednog iznenadnog vrlo žestokog izleta u free jazz, večer u kojoj kao da su silno nadahnuti glazbenici imali potrebu odužiti se čudesnom ambijentu.
Tierney Sutton bend je čudo neke druge vrste. Taj četveročlani bend zajedno svira dvadeset godina, u istom sastavu i to nije “prateći bend” pjevačice, nego bend koji kreira svoje nastupe, snimke i uopće, pogled na svijet, zajednički.
Zajedništvo grupe
U programu je bilo i manje znanih američkih tradicionala, poput divnih “Farwaying stranger” ili “The Water is Wide”, poznatih standarda tipa “Route 66” ili “Fever”, do zanimljivih preradbi tri komada iz opere “Porgy and Bess”, ali i nevjerojatnih kombinacija i preradbi u kojima kao da je bilo sve moguće. U toj divnoj večeri osjetilo se opušteno prožimajuće zajedništvo ovog zanimljivog benda.
Predani rad
Bez obzira na Tierney Sutton u prvom planu, ostali glazbenici sasvim su ravnopravni, pa brzo postane jasno kako su i aranžmani, recimo samo glas i bubanj ili samo glas i bas, i uopće, promišljanje glazbe koju izvode nesumnjivo posljedica tog predanog zajedničkog rada. Uostalom, kako bi inače Wayne Shorterov “Footprints” mogao postati uvod u “My Favorite Things” iz mjuzikla “Sound of Music” ili da pak nadnaravni Bachov “Air” postane i uvod i zaključak prelijepe Gillespiejeve balade “Con Alma”.