Kako je svoj život u Karlovcu zamišljao David Meisel dok je iz rodnog Holešova u češkoj Moravskoj putovao točno 600 kilometara prema gradu u kojemu nije nikada prije bio, nije poznavao nijednog čovjeka niti je znao jezik kojim tamo govore? To nikada nećemo saznati. Bila je 1906. godina, on je imao 21 godinu, a svoju je mladost prikrivao rijetkim brkovima. Uglancanim cipelama kročio na njegov prašnjavi korzo. Baš tada morala je buknuti ljubav na prvi pogled, ljubav čovjeka i grada.
Bio je dijete židovske obitelji koja je njegovala tradicionalne i vjerske vrijednosti naroda kojemu je pripadala. Glazbeno obrazovan, ali beskrajno talentiran, navodno toliko da se u njegovu slučaju moglo pričati o apsolutnom sluhu, javio se na natječaj za nadkantora u sinagogi, gdje je ubrzo organizirao mješoviti zbor, postao je tajnik Židovske općine, dirigent Obrtničko-radničkog zbora Nada te član Zore, prvog hrvatskog pjevačkog zbora u kojoj je je nastupao i kao tenor u Zorinu kvartetu, i sve to u prvoj godini života u Karlovcu. Osvajao je grad svojom glazbenom strašću, neviđenom energijom i radnom disciplinom koju je unio u ionako uspješni zbor koji je kao zborovođa preuzeo 1922. godine. Krenuo je s programom pred kojim bi zadrhtale ruke i današnjim najuspješnijim dirigentima, krenuvši s oratorijem Božidara Širole “Žrtva Abrahamova”, Stabat materom Antonina Dvořaka, Misom u Es-duru Franza Schuberta i drugim klasicima. Zora ima najdužu pjevačku tradiciju u Hrvatskoj, a tih Meiselovih godina njezino je najuspješnije razdoblje. Vrijeme je to osvajanja velikih priznanja u zemlji i inozemstvu, vrijeme kada su se Davidu “klanjali” europski moćnici po turnejama Njemačkom 1927. i 1935. godine Belgijom, a doslovno mu se naklonio i tadašnji kralj Aleksandar. Strast kojom je Meisel promicao grad i svoje pjevačko društvo bilo je nešto što su Karlovčani prepoznali i itekako cijenili.
Ništa više nije važno
Međutim, 13. travnja 1941. sve je prestalo biti važno, osim jedne stvari, da je David Meisel - Židov. Ustaše su došli po njega, a usput su pokupili još dva istaknuta karlovačka Židova, Ivu Goldsteina (Slavkova oca, op. a.) te Filipa Reinera. Grad je tada digao glas, tražili su od zločinačkog režima da im vrati najdražeg dirigenta. I dobili su ga. No David nije mogao ostaviti Zlatka, sina kojega su u logor dopratili za njim. Izbor između života u gradu koji je beskrajno volio i smrti sa sinom kojega nije želio napustiti zapravo za Davida i nije bio izbor. Ubijeni su u ličkom logoru Jadovno.
Kada je sa sinom završio u logoru, nije htio izići iako su Karlovčani uspjeli ishoditi njegovo oslobađanje. "On nije htio bez Zlatka. Čak imamo informaciju da je htio da puste Zlatka umjesto njega, ali na kraju su stradala obojica", priča njegova unuka Tena
Grad je zašutio i takav je bio sve do studenog 2017. godine, kada ga je trgnuo karlovački novinar Darko Lisac nakon što je na internet stranicama Gradskog kazališta Zorin dom o Davidu Meiselu pronašao jednu rečenicu koja je glasila ovako: “1941. Zora je prestala djelovati, a njezin slavni dirigent netragom je nestao.”
- Kao da je, eto, od vlastite volje otišao nekamo, pa zalutao. Umjesto toga, zalutali smo mi, onog trena kada smo se pobojali da će netko pomisliti da nismo dovoljno dobri Hrvati ako napišemo istinu o Meiselu - pisao je ogorčeni novinar Lisac.
I točno godinu poslije grad se odužio Davidu Meiselu. U predvorju Zorin doma održana je izložba i otkrivena mu je spomen-ploča, pjevali su zboraši Zore njegovu skladbu “U tihom polju” i pljeskali mu - Karlovčani. Zorin dom je ispravio onaj tekst o dirigentu koji je netragom nestao.
Priča o Davidu i gradu dijelom je poznata javnosti, no postoji još jedna koja se odvijala paralelno od njegova dolaska u grad, a nije okončana do dana današnjeg. Priča je to o Davidovoj obitelji koja i dalje po neistraženim kutijicama i škrinjama u godinama nepregledavanim sobama otkriva tajne svoga poznatoga pretka. Karlovačka profesorica gitare u Glazbenoj školi Tena Bunčić Davidova je praunuka. Ona nas je odvela u svakodnevicu Karlovca kakav je nekada bio i u dane kada je svijet obožavao velikog maestra.
- Oduvijek sam znala da je moj pradjed bio Židov, da je bio nadkantor i najuspješniji dirigent Zore, znala sam i da su on i njegov sin ubijeni u Jadovnom, no u obitelji se o detaljima iz vremena prije rata te o vremenima Drugog svjetskog rata nije pričalo. Od svoje bake Erne, znači Davidove kćeri, nikad nisam doznala što se doista dogodilo s našom obitelji - kaže nam Tena Bunčić.
Tena Bunčić
Ona je jedna od petnaestero živućih potomaka Davida Meisela. Priča kaže da se David oženio rođenom Zagrepčankom sa Zrinjevca, katolkinjom Olgom, koja je zbog ljubavi prema njemu prešla na židovstvo. Olgina mama Genoveva, naime, bila je u prijateljskim odnosima s obitelji Weiss, koja je u karlovačkoj Nazorovoj (u to vrijeme se zvala Senjska) imala tvornicu sapuna, dolazile su ovamo često te se tako rodila ljubav između Olge i Davida. On je mobiliziran u Prvom svjetskom ratu pa su se vjenčali nakon njegova povratka 1918. godine, u bečkoj sinagogi. S njom je dobio troje djece, Zlatka, kćer Edit (Edu) te Teninu baku Ernu. Erna je dobila dvije kćeri, a jedna od njih je Tenina majka Mirna.
Stroga obitelj
- Iako je David potjecao iz stroge i religiozne židovske obitelji, nakon njegove smrti kćeri su prestale prakticirati židovsku vjeru, a kasnije su svoju djecu odgajale u ateističkom svjetonazoru. Međutim, ja sam prije više od dva desetljeća počela proučavati Bibliju i spoznala Boga. Zaintrigirao me taj po Bibliji “Izabrani narod”, “Zjenica Božjeg oka”, znajući da i sama iz njih vučem korijene. Trebalo je proći još deset godina da krenem u jedno ozbiljnije istraživanje. U Yad Vashemu, izraelskom memorijalnom centru posvećenom žrtvama holokausta, pronašla sam podatke o Davidova dva brata, Sigmundu i Isidoru, te sestri Fani, koje je netko tamo prijavio. Tako sam shvatila da imam i rođake, čiji su potomci posvuda, danas znam da ih je između 30 i 40 u Izraelu, s nekima sam stupila i u kontakt - kaže nam Tena, dodajući da je kasnije doznala i za trećeg Davidova brata, Leopolda, koji je umro u Holešovu.
Preuzela je formulare kako bi svojeg djeda prijavila u Yad Vashem, no trebala je pomoć koju joj je u tom trenutku mogla pružiti samo jedno živuće Davidovo dijete, teta Eda. Govorila je polako, ali je rekla sve, kako su odveli Davida, pa Zlatka, kako su potom bile uhićene ona i Tenina baka i kako su u posljednji trenutak spašene.
- Kada su došli po Davida, još na snazi nisu bili ni rasni zakoni, tog 13. travnja otišao je u prvom valu s Goldsteinom i Reinerom. Po Zlatka su došli u srpnju, za taj događaj imamo živuću svjedokinju, tadašnju obiteljsku sobaricu. David i Zlatko najvjerojatnije su se sreli u koprivničkom logoru Danica, a skupa završili u Jadovnom. Istina je da su se Karlovčani izborili za njegovo puštanje na slobodu, moguće čak u dva navrata, ali on nije htio bez Zlatka. Čak imamo informaciju da je htio da se pusti Zlatko umjesto njega, ali na kraju su stradala obojica - priča nam Tena.
Prabaka Olga ostala je tako sama s dvije kćeri, Ernom i Edit. Olgu su spasili njezini katolički korijeni, ali po djevojke su došli u studenome 1941. godine i odveli ih u prostore današnjeg gradskog Magistrata.
David Meisel s članovima pjevačkog društva Zora
- Jedan žandar, imena Vilko Srića, koji je bio Zlatkova generacija, prepoznao je tetu Edu, koja je tada hodala s Vladimirom Benićem (kasnijim mužem), Karlovčaninom koji je u to vrijeme bio u domobranima i imao je neki čin. Te okolnosti, kao i informacija da Eda nije “prava” Židovka, za nju su bile spasonosne. Kada su prozvali tetu Edu, ona je moju baku primila za ruku. Došao je glavni žandar i moju baku stisnuo za obraz i rekao: Dobro, sada odite, ali ako vas budem trebao, ja ću vas zvati. One su otišle. Nitko od tadašnjih uhićenika koji su ostali nije preživio, razvezeni su od Jasenovca do Auschwitza - prepričava Tena riječi svoje tete Ede.
Tenina obitelj nakon toga stupila je u kontakt s potomcima obitelji Vilka Sriće, pronašla je u Zagrebu njegova dva unuka, jer su sinovi preminuli. Oni su ostali zatečeni i oduševljeni humanom gestom svojega djeda za kojega su znali da je bio divan čovjek. Tena neće na tome stati, predložit će Vilka za priznaje Pravednika među narodima, kako bi s još 117 ljudi iz Hrvatske koju su pomagali Židovima tijekom holokausta dobio svoj spomen-kamen u Jeruzalemu. U međuvremenu su David i Zlatko upisani u Yad Vashem te su registrirani kao žrtve holokausta.
Ima Tena prilično neistraženih detalja u povijesnom pregledu života svoje obitelji, pogotovo u razdoblju iz Drugog svjetskog rata. Zna da su bili vrlo imućni te je sasvim sigurno da su ga preživjeli ne samo zbog dobrih ljudi poput Vilka Sriće i dijelom hrvatskog porijekla, nego i rasprodajom obiteljskog blaga.
Prikupljajući informacije iz razgovora s Davidovim suvremenicima, tetom i sobaricom, Tena je paralelno istraživala nikad otvarane predmete u njihovoj kući u Nazorovoj. Pronašla je Talmude i Toru te hrpu drugih značajnih dokumenata za obitelj, kao i karlovačku Židovsku općinu.
- U velikoj kući bile su tri male sobe, koje zovemo komorice. Znala sam da one skrivaju tajne. U prvoj sam pronašla staklene ploče, to su zapravo bili negativi na staklu jer je David bio i fotograf iz kojih smo dobili stare obiteljske fotografije zahvaljujući Dinku Neskusilu iz KAfotke, koji ih je razvio i iz njih je kasnije nastala izložba posvećena Davidu. U jednom ormaru sam pronašla brojne dokumente, među njima i Davidov rodni list iz Češke gdje piše točno u kojoj je kući rođen - kaže Tena.
David Meisel
Nekako u to vrijeme novinar Darko Lisac objavio je gore spomenuti tekst o Teninu pradjedu koji je čitala zajedno s današnjom maestrom “Zore” Radmilom Bocek. Radmila je tada rekla da se mora ispraviti povijesna nepravda prema Davidu Meiselu kako bi mu se na neki način ukazala počast za sve što je napravio za Karlovac.
- Rekla mi je: Tena, ja ti obećajem, mi ćemo to ispraviti! - kaže Tena. Tako je krenula inicijativa za postavljenje spomen-ploče.
Obiteljski korijeni
Tenu je toliko zaokupilo istraživanje da je prošloga ljeta sama otputovala u rodni grad svojega pradjeda Davida Meisela, pronašla je njegovu rodnu kuću. Sedam dana je istraživala češku povijest svojih predaka surađujući sa židovskim općinama u Brnu i Olomoucu, jer u Holešovu više nema Židova, kontaktirala je arhive i upoznavala ljude koji su joj pričali nepoznate detalje. Pronašla je obiteljsku grobnicu Davidovih roditelja Josefa i Julije, čak i grob Davidova djeda Salomona (Šlome) Meisela. S češkim je mjesnim povjesničarima podijelila svoje informacije iz Hrvatske te su oni ostali šokirani uspjehom koji je mladić iz njihova kraja ostvario u Hrvatskoj i čitavoj Europi jer je njegova Zora na europskoj razini bila proglašena za najbolji amaterski zbor. Osim toga, i delegacija Davidova rodnoga grada (uz ostale visoke predstavnike češkog veleposlanstva i židovske zajednice) došla je u Karlovac na otkrivanje spomen-ploče ovom velikom čovjeku i umjetniku, no ovdje sigurno neće biti kraj.
- Priča ide dalje. Postavljeni su dobri temelji za kulturnu suradnju između Karlovca i Holešova. U Karlovcu je pokrenut projekt “Židovi u Karlovcu” koji provode profesorice Tatjana Protulipac na Ekonomskoj školi i Maja Lukić u OŠ Dubovac, a cilj mu je učenike upoznati sa židovskom zajednicom koja je postojala u njihovu gradu te Holokaustu. Kroz program su snimili tri mini dokumentarna filma. Prvi koji je snimljen posvećen je mojem pradjedu Davidu - kaže Tena.