JAZZ PJEVAČICA

Dee Dee Bridgewater: Billie Holiday me toliko opsjela da mi je trebao egzorcizam

    AUTOR:
    • Saša Drach

  • OBJAVLJENO:
  • 14.03.2011. u 21:14

ZAGREB - Obrijane glave, odjevena neupadljivo, kad je odložila svoj meki turban i velike sunčane naočale, šezdesetogodišnja jazz diva Dee Dee Bridgewater djelovala je raspoloženo, ali umorno. Razvukla je lice u osmijeh, odzdravila i ogledala se, dok je na kratkoj uzici iza nje skakutao bijeli psić od kojeg se nikad ne odvaja. Iza nje menadžerica, zajedno su izašle iz limuzine, dok je band stigao luksuznim kombijem.

Profesionalno je odradila doček i s par širokih gesti zamolila da joj pokažu gdje tko sjedi. Našli smo se u porečkom restoranu Dvije murve.

Nova sezona

Kad se prvo uzbuđenje malo amortiziralo biskama i travaricama i kad je Dee Dee sjela na čelo velikog stola, izgubila se ona snaga kojom je nakratko zavladala prostorom i rasplinila se u čavrljanju.

Dan ranije cijela je ekipa stigla iz Švicarske, gdje su svirali četiri dana zaredom, u Bernu, Zürichu, Genevi i Lucernu, a nakon koncerta u Rovinju išli su dalje svirati u Istanbul, pa u Grčku i dalje.

Prošle godine njezin je nastup u Zagrebu propao zbog aktivnog vulkana na Islandu koji je prizemljio sve avione po Europi, no sada se zgodno poklopilo. “To Billie with Love from Dee Dee”, album posvećen legendarnoj crnačkoj pjevačici Billie Holiday iz četrdesetih godina, bio je koncertno predstavljen u Rovinju baš na Dan žena.

S Dee Dee Bridgewater započela je nova sezona jazz koncerata u Rovinju, a momcima iz benda hvalili smo se zvučnim jazz imenima koja su zadnjih godina protutnjala ovim krajevima.

Za to vrijeme je jazz promotor Dražen Kokanović s druge strane stola sve uspješnije šarmirao Dee Dee. Edsel Gomez Rentas, nasmijani zdepasti Portorikanac, jedini je odmah bio spreman za brbljanje.

Pričamo o seriji njezinih albuma i zanimljivim razlozima koji je potiču na projekte. Edsel je pijanist koji se školovao u Bostonu, gdje mu je mentor bio Chick Corea, ali je proveo i deset godina u Brazilu, što kao da ga je učinilo gospodarom svih ritmova. Sada živi u New Yorku.

Opuštena atmosfera

Konobari su nosili jela, momcima iz benda objašnjavali smo što jedu, što je carpaccio, uživali u sjajnoj malvaziji i kad smo preko niza predjela i riba stigli do biranja deserta, rapored za stolom se počeo mijenjati, a Dee Dee je sve življe sudjelovala u razgovoru.

Zanimao me taj mjuzikl o Billie Holiday koji je igrala u Londonu i Parizu, po njezinoj autobiografiji. Dvije je godine uzastopno glumila i pjevala Billie Holliday, pa čak i bila nominirana za glumačku nagradu Laurence Oliver . “Na koncu mi se dogodilo da me potpuno opsjela”, rekla je Dee Dee. “Mislila sam i radila što i ona, potpuno me nadvladala, bilo je to sasvim zastrašujuće. Gotovo mi je trebao egzorcist”, nasmijala se.

Svaki je od njezinih albuma imao neku priču. Albumu posvećenom Elli Fitzgerald prethodila su dva koncerta s legendarnim gitaristom Joe Passom kad je zamijenila bolesnu Ellu na festivalu u Montreaxu 1990. “Oba su koncerta prošla sjajno, no Joe me zamolio da to više ne radimo. Bio je preblizak Elli.” Dee Dee je tada snimila “Dear Ella”, vrlo osobni album za koji je dobila dva Grammyja. Album “J'ai Doux Amours” bio je posveta francuskom gostoprimstvu, pretpostavio sam.

“Doselila sam se u Francusku osamdesetih i krenula ispočetka. Ne samo radi novog braka. Htjela sam drugačije postaviti karijeru.” Bilo je to vrijeme krize kad je imala i problema s menadžerom, no tad ju je umirio Ray Charles s kojim je pjevala 1990. “Rekao mi je da ću uvijek moći naći novog menadžera i da moram ostati svoja, da ne pristajem na kompromise. Stekla sam tada veliko samopuzdanje.

Da, taj album šansona bio je moj dug Francuskoj.” No album posvećen Kurtu Weilu nastao je gotovo slučajno. “Pozvali su me u Poljsku, u Wroclaw, na veliki koncert za obljetnicu sto godina njegova rođenja, gdje sam izvela nekoliko pjesama, ali na velikoj bini, s inscenacijom, sasvim kazališno, pa me silno dojmila ta glazba”, rekla je Dee Dee, s psićem u krilu koji je jeo iz nekakve vrlo posebne kožne torbice.

Craig Handy, saksofonist koji je na turneji zamijenio Jamesa Cartera, širokih ramena, stasit i samouk momak iz Kalifornije, neprestano je na ipodu istraživao koja je glazba upravo svirala u restoranu.

Magična isprepletenost

Kad je krenula priča o Zagreb jazz kvartetu, pokojnom Bošku Petroviću i Modern jazz kvartetu i prijateljstvu s Johnom Lewisom, čija je žena, pak, bila Zagrepčanka, ispostavilo se da je prisutni basist Kenny Davis, inače vegetarijanac koji je netom otkrio istarsko maslinovo ulje, snimao zadnji Lewisov album, tik pred njegovu smrt. “Svijet jazza je magično isprepleten”, rekao je Edsel.

Drugi dan, na sam osmi mart,šetali smo praznim Rovinjem. Bilo je bistro, ali vrlo hladno, a Craig je pričao o svojim počecima u Kaliforniji, učitelju saksofona koji je toliko pušio da on kao klinac nije u sobi mogao doći do zraka. Spremali su se polako na tonsku probu. Dee Dee nije promolila nos iz svoje kuće. Ozbiljna posveta poslu, pomislio sam.

Noge Marlene Dietrich

No, o čemu se radilo, shvatio sam tek te večeri. Bend je odsvirao dugi intro, onaj predivni uvod u “Lady Sings the Blues”, sa svim promjenema ritmova i odjecima Coltraneove Afrike, kad se na pozornici pojavila i ona. Ali to više nije bila staromodno odjevena, mirna, postarija gospođa koja je odavno izrodila troje djece i koja se rado hvali unukom. Na pozornici se nije pojavila žena od šezdeset i jedne godine.

Na pozornicu je utrčala plešući i poskakujući, s prekrasnim, blistavim, širokim osmijehom, žena s vrlo visokim potpeticama, s nogama Marlene Dietrich, u uskoj, pripijenoj mini haljini.

Žena kojoj ne biste dali ni četrdeset, seksepilna i očaravajuća, koja je u par minuta pokazala i da je sjajna glumica i da obožava dečke iz svog benda i da je sjajno raspoložena i da će nas sve u dvorani osvojiti. U to nije bilo sumnje. Najbolji vokalni jazz koncert koji smo ikad čuli mogao je početi!

Izdvajamo