Bojana Vunturišević, Jonathan i Nipplepeople - ova domaća glazbena imena bit će uvertira za ludilo koje se u petak, 30. studenoga, očekuje u Velikoj dvorani zagrebačkog Doma sportova.
Naime, headliner prvoga dana 14. Pozitivnog koncerta, kojim se, u organizaciji Udruge HUHIV i LAA-a, već tradicionalno obilježava Svjetski dan borbe protiv AIDS-a i HIV-a, bit će hvaljeni britanski rock bend Editors, koji je u travnju ove godine rasprodao Tvornicu kulture, a sad se ponovno vraća u Zagreb. Tom prigodom bubnjar Ed Lay (37) dao je ekskluzivni intervju za Jutarnji list u kojem je otkrio što očekuje od drugog ovogodišnjeg gostovanja Editorsa u hrvatskoj metropoli.
- Obožavamo dolaziti u Zagreb. Kod vas se uvijek osjećamo ugodno, kao da smo kod kuće. Ono malo što smo do sad uspjeli vidjeti jako nam se svidjelo, grad je predivan, ima zanimljivu povijest, kulturu, odličnu vibru, a ljudi su pristupačni i gostoljubivi. Osobito se veselimo nastupu na Pozitivnom koncertu jer smo sad kao bend napokon u pravome grooveu. Kad smo u travnju svirali u Tvornici, aktualni album “Violence” tek je bio objavljen, pjesme su još bile nove i mnogima nepoznate, ali do danas su, na sreću, itekako “zaživjele” među našim obožavateljima i zato vjerujem da će ovaj koncert biti pun pogodak, kako za publiku, tako i za nas.
Imate posebnu i jaku vezu s fanovima iz Hrvatske. U čemu je tajna?
- Nova mjesta na kojima sviramo izazov su za svaki bend, a Zagreb je definitivno grad u koji se uvijek rado vraćamo jer nas je odlično prihvatio, još od našeg prvog nastupa, kad smo bili relativno anonimni i tek smo se probijali na ovim prostorima. Dosadno je stalno biti doma, u Velikoj Britaniji. Nove kulture, energija koja se stvara na našim koncertima, taj adrenalin koji osjećamo dok sviramo, sve nam je to nepresušan izvor inspiracije. A ljubav koja se kroz sve ove godine razvila između Editorsa i obožavatelja iz Hrvatske toliko je jaka da je ni nogomet ljetos nije uspio uništiti (smijeh).
Za razliku od mnogih izvođača koji novi materijal najviše vole snimati kod kuće, vi ste se odlučili za lokacije poput Nashvillea i Škotske. Zašto?
- Budući da smo iz Birminghama, ideja o putovanju u studio u London nije nam bila privlačna. Htjeli smo se maknuti od svega, potpuno izolirati i maksimalno se posvetiti radu.
Zapravo je čarobno i iznenađujuće koliko lokacija na mnogo nevjerojatnih načina može utjecati na sam proces stvaranja albuma. Primjerice, dok smo boravili u Nashvilleu, intenzivno smo slušali tamošnju country glazbu i logično je da smo je ukomponirali u neke naše pjesme, a dok smo snimali aktualni album, više smo se fokusirali na elektroniku, zato “Violence” i zvuči mnogo oštrije, direktnije...
Lijepo je raditi u izolaciji jer nema nikakvih ograničenja, nema pritiska i vremenskih okvira, kad moraš početi, a kad završiti, što je, vjerujem, svakom izvođaču vrlo bitna stavka.
Tako će i naš sljedeći album definitivno biti drugačiji od prijašnjih - već smo se povezali s nekim novim ljudima, stvaramo novi zvuk, eksperimentiramo, radimo na sebi i “rastemo”.
Kroz suradnju s iranskim umjetnikom Rahijem Rezvanijem, s kojim ste na Islandu snimili i aktualni spot “Cold”, stvorili ste vrlo prepoznatljiv vizualni identitet benda, istodobno jednostavan, ali vrlo snažan. Kako biste ga vi osobno opisali?
- Svi u bendu smo individualci, ne volimo publicitet, trudimo se sačuvati privatnost i sve što najviše želimo i cijenimo, a to je jednostavnost. On je genijalac čije ideje predstavljaju mnogo više od pukog smisla za modu i stil, ne voli komplicirati i baš zato jako dobro utječe na nas kao kolektiv. Karakterno smo se “poklopili” i drago nam je što se to vidi u našem zajedničkom radu za koji dobivamo vrlo pozitivne kritike, a to nam, naravno, daje poticaj da u budućnosti budemo još kreativniji i bolji.
Koja pjesma Editorsa ima posebno mjesto u vašem srcu i zašto?
- Obožavam “Like Treasure” s našeg trećeg studijskog albuma, “In This Light and on This Evening”, ona me uvijek i iznova uspije dirnuti na neki poseban, neobjašnjiv način. Nisam previše opsjednut stihovima, a ta pjesma jednostavno ima onaj faktor X koji je meni osobno jako bitan.
Editors sa svakim novim albumom zvuči odraslije, dublje, osobnije i intimnije. Koja je zapravo poruka koju preko svojih pjesama želite prenijeti publici?
- Ne volimo pametovati, ali volimo biti proaktivni kad su naši osjećaji u pitanju. Gotovo svi članovi benda obiteljski su ljudi koji se ne boje promišljati o vlastitim emocijama i djelima, vremenu i okolnostima u kojima živimo, a cilj naše glazbe je spojiti ljude i stvoriti neku vrstu jedinstva, koliko god utopijski to možda zvuči. Naše pjesme svojevrsni su bijeg od svih negativnih osjećaja i nadamo se da ih naši fanovi upravo tako i doživljavaju.
Kako ste se i kad uopće zaljubili u bubnjeve?
- Odrastao sam bez idola, a sviranje mi je došlo nekako prirodno. Teško mi je to objasniti, ali prve bubnjeve napravio sam vlastitim rukama, u dvorištu obiteljske kuće, mislim da mi je bilo samo pet ili šest godina. Lupao sam po svemu što mi je u tom trenutku bilo pri ruci, što je, naravno, često izluđivalo moje roditelje. A kad sam kao 14-godišnjak otišao na svoj prvi koncert irskoga benda Therapy? i osjetio to lupanje u grudima, jednostavno sam znao da će bubanj postati smisao mojeg života.
Čime biste se danas bavili da niste u Editorsima?
- Definitivno bih radio nešto s rukama, nešto kreativno. Uredski posao nije za mene. Možda bih bio stolar! Zanimaju me drvo i kamen, volio bih izrađivati skulpture, tko zna, možda jednoga dana i probam!