Stariji se sjećaju, a mlađi i danas mogu čitati o tome zašto je Eminem koncem 20. stoljeća bio proglašavan Elvisom hip-hopa. Na fenomenološkoj i komercijalnoj razini ta je usporedba držala vodu jer za razliku od američkih bijelih repera koji su mu prethodili, osim Beastie Boysa koji su još kasnih 80-ih zaradili respekt kritike i visoke naklade, Eminem je bio prvi kojeg se moglo uzeti za ozbiljno koliko i najvažnije i najveće američke crnopute repere. Kulturološki, dakle, Eminem je za hip-hop bio nalik onome što je Elvis bio za rock & roll. Bijeli kralj u Crnom kraljevstvu, a kako je iza sebe imao i odrastanje u dominantno crnačkom dijelu Detroita, legendarne MC “borbe” u 8 Mileu, a kasnije i Dr. Drea kao mogula koji ga je “gurao” s bombastičnim “podlogama”, ubrzo je postao senzacija kojoj čak ni crnoputi reperi nisu mogli zanijekati autentičnost. Opakim, mizoginim stihovima u kojima se, između ostalih, obračunavao i s majkom Debbie i (bivšom) suprugom Kim, Eminem je postao miljenik bijelih klinaca zakačenih za hip-hop, a zbog političke nekorektnosti i homofobije “crvena krpa” mnogima.
Antologijski albumi
Usprkos svemu, Eminem je dokazao da biti bijelac i repati, nije svetogrđe, što je postalo važno i u zemljama u kojima se repom bavi dominantno bjelačko stanovništvo, a “The Slim Shady LP” (1999) i “The Marshall Mathers LP” (2000) postali su referentnim i antologijskim hip-hop albumima na kojima je njihov tvorac, oboružan cinizmom, groteskom i crnim humorom brisao granice između zbilje i mašte, privatnog i javnog te bježao i od gangsta-rap klišeja, unoseći u rap poetiku svakodnevice “bijelog smeća” iz kojeg je potekao. Doduše, niz njegovih pjesama za moj pojam je ostalo na razini neslanih klinačkih šala, no čak su i neki rock kantautori počeli Eminema smatrati “američkim Shakespeareom 21. stoljeća” koji je nakon nastupa s Eltonom Johnom ubrzo postao i žestokim kritičarem Georgea W. Busha. S ta dva “čina” skinuo je sa sebe dio stigmi, pa i onu homofoba, a prva četiri albuma, objavljena od 1999. do 2004. godine, prodao u ukupnoj nakladi višoj od 100 milijuna primjeraka. S time se tada nitko nije mogao mjeriti.
Povratnički albumi “Relapse” (2009) i “Recovery” (2010) bili su bitno manje uzbudljivi, no 2013. godine Eminem je objavio “The Marshall Mathers LP 2” u produkciji Ricka Rubina, nastavak glasovitog albuma 2000. godine i pomeo konkurenciju koja je spram njega u to doba zvučala poput turbo-folkera, a ne repera. Eminem se vratio korijenima hip-hopa efektnije nego John Lennon svojima na albumu “Rock ‘n’ Roll” sredinom 70-ih, a zagazivši u četrdesete postao zanimljiv koliko i prije nego li je navršio tridesetu. Bila je to uspješna potraga za onim što je rap činilo uzbudljivim kasnih 80-ih i ranih 90-ih, a donekle i u vrijeme najvećih Eminemovih uspjeha.
Nešto slično, ali s ipak lošijim ukupnim dojmom, Eminem pokušava i na novom, opet “povratničkom” albumu “Revival” na kojem se između ostalih producenata iznova oslanja na Rubina i Drea što je iznova rezultiralo “old skool” osjećajem. Posljednjih četiri-pet godina hip-hop je opet otišao negdje drugdje, dovoljno je spomenuti majstorije Kendricka Lamara, no Eminem se sada doima “staromodnim” koliko je to ranih 70-ih bio i Elvis u Las Vegasu. No to ne znači da ga treba otpisati ili da u usporedbi s mlađima taj veteran (bjelačkog) rapa izgleda smiješno, nakaradno ili bezopasno. Nije ni Jay-Z bitno upečatljiviji, nego tek elegantniji u svojim razrješavanjima krize srednjih godina koje su za repere posebno problematične, barem koliko i za heavy metalce ili pankere.
Isprike kćeri
Uz ispovjedni ton, isprike kćeri i druge osobne teme, Eminem ne zaobilazi ni današnju Ameriku, a što sugerira ne samo zastava na ovitku albuma, nego i “Untouchable” o policijskoj brutalnosti temeljenoj na rasističkim predrasudama i duet s Alicijom Keys “Like Home”, najupečatljivija skladba na albumu u kojoj se efektno obračunava s rasizmom i nacizmom, “lažnim vijestima” i Trumpom kojeg uspoređuje s Hitlerom, iako bi mu dobar dio njegove publike to mogao zamjeriti. Poučno i za hrvatske prilike, jer i Hrvatskoj i Americi potrebno je resetiranje; “početak od nule” da bi se ponovo uzdigli do pravih i poželjnih društvenih vrijednosti.
Nažalost, na gotovo 80 minuta dugom “Revivalu” Eminem nije svugdje, ni sam ni s drugim gostima poput Beyonce, Edom Sheeranom, Pink i Skylar Grey, podjednako impresivan. Da je u fokus više stavio Ameriku nego sebe, izbacio višak pjesama i ožestio podloge, mogao je “Revival” biti jedan od njegovih najboljih albuma. Ovako se više doima zbrkanim i smušenim, ali zbog Eminemove iskrenosti i dobrih namjera, definitivno nije antipatičan pa ni najgori kojeg je bijeli kralj hip-hopa objavio u dvadesetak godina dugoj i burnoj karijeri.