Svaki dobar reper, a Eminem je (bio) i velemajstor hip hopa, mora uvidjeti i spoznati, a potom i predstaviti razliku između fikcije i zbilje te time jahati na tankoj liniji koja razdvaja ili spaja realnost (krcatu nasiljem) od fikcije (kojom bi glorificirao nasilje).
Negdje na toj liniji smješten je i u petak nenadano objavljen jedanaesti album Eminema “Music To Be Murdered By”; njegov treći u tri godine, naslovljen prema albumu Jeffa Alexandera iz 1958. godine “Alfred Hitchcock Presents Music To Be Murdered By” i s posvetom “ujaku Alfredu”, jednom od najvećih režisera koji nikad nije osvojio Oscara u regularnoj konkurenciji.
Reakcija jedne majke
Premda se u vezi s pjesmom “Unaccommodating” - u kojoj spominje Salmana Ramadana Abedija koji je nakon koncerta Ariane Grande u Manchesteru u terorističkom bombaškom napadu pobio 22 mladih ljudi - već oglasila majka jedne od žrtava, 15-godišnje Olivije Campbell Hardy, nazivajući je “odvratnom” i “bezobzirnom”, rekao bih da Eminem - uzimajući u obzir i osjećaje spomenute gospođe - nije prešao crtu koja razdvaja opis nasilnog čina od poticanja sličnog nasilja.
Jest da zvuči skaredno kad Eminem kaže da mu dođe da na tekmi vikne “bombe padaju” kao da je “na koncertu Ariane Grande”, no pjesnička sloboda je širok pojam, a i ne vidim da u toj pjesmi staje na stranu Abedija ili Sadama, Homeinija i Osame, koje također spominje u stihovima. Ono što Eminem hoće reći je da mu se čini da bi ga se dio (američke) javnosti najradije riješio kao što se riješio Sadama ili Osame jer joj podjednako ide na živce.
Pitanje je koliko je u toj i takvoj provokaciji uspješan i koliko s njome uspijeva uhvatiti priključak s mlađim i provokativnijim reperima, a i što nama ovdje znači Eminem u usporedbi s duhovitijim i nama aktualnijim zajebancijama i kritikama Vojka V i Kandžije ili tvrdim i opasnijim “favela” rapom Bengalke i Grše prema kojima bjelačka detroitska legenda zvuči i izgleda prilično benigno.
Ipak, Eminem je bio među prvima koji je dokazao da je moguće biti bijel kao kreč, ali i uvjerljiv u manje-više crnačkoj igri zvanoj rap. Upravo s njegovim epohalnim “The Slim Shady” (1999.) i “The Marshall Mathers LP” (2000.), a pogotovo nakon “The Eminem Show” (2002.) počinje uspon hip hopa i u Hrvatskoj i u raznim drugim, dominantno bjelačkim državama Europe i svijeta. Možda bi se taj uspon dogodio i bez Eminema, ali nemoguće je poreći da je on među prvima, iako pamtimo i davnije albume Beastie Boysa i nekolicine drugih bijelih repera, autorski i tržišno potvrdio da hip hop nije samo crnačka stvar, kao što to nisu u nekim minulim dekadama ostali ni blues ni R&B.
S izuzetkom “The Marshall Mathers LP 2” (2013.) Eminem se nije približio vlastitim postignućima s kraja 90-ih i početka 21. stoljeća, no tematski koherentan “Music To Be Murdered By” solidan je album, iako nešto predug sa svojih 16 pjesama, dva interludija te introm i outrom.
Paljba stihova
Eminem je i sa 47 godina na plećima i dalje nevjerojatno brz na jeziku pa je netko već izračunao da je u pjesmi “Godzilla” ispalio 229 riječi, od 337 slogova u ciglih pola minute. Uz takvu paljbu stihova, Eminem je oboružan i s povremeno atraktivnim podlogama Dr. Drea i drugih suradnika, poput Skylar Grey, The Alchemista i Dem Jointza, a “Music To Be Murdered By” je i dokaz da njegov autor zna dostojno starjeti što je u rapu, kao i u punku, najteža misija u kojoj je lako skliznuti u karikaturalnost.
Eminemu je tu “nemoguću misiju” najbolje ostvario u pjesmi “Darkness”, otvorenoj kritici američkog zakona o posjedovanju i nošenju oružja s efektno inkorporiranim semplom glazbe i stihova “hello darkness, my old friend” iz antologijske “The Sound Of Silence” Simona & Garfunkela. Nakon pucnjave doista ostaje samo tišina.
Mirotvorac
Time je Eminem, osim što je pjesma i sjajna i teška, em poentirao na jednoj od najneuralgičnijih tema današnje Amerike, em ukazao kako hip hop i 2020. godine može biti suvremena i kritička inačica nekadašnje i angažirane folk glazbe, čije rime i bitovi trebaju tangirati socijalne neuroze. Upravo zbog te pjesme je jasno da Eminem ne slavi ni teroriste arapskih korijena poput Abedija, kao ni ubojice poput Johna Waynea Gaceya, Richarda Ramireza, Alberta de Salva i Charlesa Mansona.
Upravo suprotno, Eminem je “mirotvorac” koji zna da se između ubijanja i muzike ne može povući znak jednakosti, čak i ako njegove ili nečije druge riječi ponekad mogu biti ubojite poput metaka. Kao i to da je njome moguće ljudima ukazivati zašto je ludilo i nasilje do zuba naoružanih ekstremista svih fela, rasa i vjera, pa i naizgled benignih tinejdžera, veće i od ludila jednog Mansona koji je jednom ispravno konstatirao da je nekoć “biti lud doista nešto značilo”. Danas gotovo svatko može biti Manson ili Abedi, a takvo oružano i ubilačko ludilo, koje postaje nešto uobičajeno, osnovni je kontekst Eminemova “Music To Be Murdered By”.