Interview iz arhive Jutarnjeg lista, izvorno objavljen 2011. godine, sa sve popularnijim celtic-punk bendom uoči današnjeg nastupa u Tvornici kulture,
Imao sam sreću gledati Poguese u naponu snage, 1989. godine na onom prvom Reading Festivalu koji je tog ljeta od debakla heavy metala zakretanjem kursa ka alternativnom rocku i raznim drugim glazbenim formama prerastao u drugi najveći festival u Britaniji, uz Glastonbury. Bili su čudesni, a Shane MacGowan, kojeg sam nekih 1998. “bedinao” uoči koncerta s The Popes na zagrebačkom Fiju Briju, tada je još isijavao energijom karizmatičnog pjesnika čija će se prekrasna lirika za koje desetljeće vjerojatno pročuavati u školama i na fakultetima.
Dave King, lider Flogging Molly koji zvuče poput Poguesa na speedu ili The Clasha koji razvaljuju obrade Dublinersa, nije pjesnik MacGowanovog formata, no njegov radnički background, imigrantska priča, srčani nastup uz keltsku punk kohortu kakvoj je danas teško naći premca i hrpica energičnih albuma, a pogotovo “Speed Of Darkness” i “Drunken Lullabies” u produkciji Stevea Albinija koji je producirao Pixiese, daju mu kredbilitet o kojem mnogi mogu samo sanjati.
Uz to, Dave i njegova supruga Bridget s kojom se prije nekoliko godina oženio u Japanu, a koja u Flogging Molly svira violinu, jedan su od najsimpatičnijih parova na koje možete naletjeti u ovom poslu. To su ljudi s kojima učas iz službenog intervjuiranja prelaziš u prijateljski razgovor. Sredinom 90-ih preživljavali su svirajući u pubu Molly Malone's u Los Angelesu. Iz zahvalnosti prema vlasniku tog puba bendu su nadjenuli ime Flogging Molly jer im se činilo da su do daske iskorištavali njegovu dobru volju da im osigura egzistenciju svirkom.
Kako to da ste nakon što ste u ranim 80-ima pjevali u heavy metal bendu Fastway s Eddie Clarkom iz Motorheada i Peteom Wayom iz U.F.O. osnovali keltski punk bend Flogging Molly?
Dave: Pjevač u Fastwayu postao sam preko oglasa u novinama kao tada nezaposleni glazbenik u Irskoj, obožavao sam AC/DC i to je bilo sjajno, no oduvijek sam se interesirao i za tradicionalnu irsku glazbu i ta je ljubav ostala u meni. Kad sam ranih 90-ih stigao u Los Angelese nakon svirke u još nekim hard rock bendovima, nisam imao ideju kojim glazbenim putem bih krenuo, a onda sam upoznao Bridget i počeli smo svirati irsku glazbu i to je bilo to.
Bridget: Rođena sam i odrasla sam u Americi, moj otac je porijeklom iz Irske, a majka iz Hrvatske, njezini su iz Mrzlih Vodica, no dio te rodbine danas živi u Rijeci. Dave i ja nismo planirali svirati irsku glazbu, ali tako se potrefilo. Danas je sva moja rodbina došla vidjeti naš nastup u Zagrebu.
OK, počeli ste svirati slučajno, no kako je u tu irsku ili keltsku glazbu ušao punk?
Dave: Ilegalno sam živio u Americi, nisam se mogao vratiti u Irsku i osjećao sam domotužje, pa mi se dopalo s Bridget - ona na violini, ja na gitari - svirati tradicionalnu irsku glazbu. Tako nam se pridružio i ostatak benda. Bubnjar i basist su prvo bili u publici u pubu Molly Malone's u kojem smo svirali Bridget i ja, pa su nam se pridružili kao glazbenici i tako je nastala jezgra benda. Takvu energiju nikada ranije nisam osjetio ni u jednom bendu u kojem sam svirao, a učinilo mi se i kako folk i punk glazba imaju isti senzibilitet, energiju i background. Možda je folk bio prvobitna forma punka.
Bridget: Nekako smo intuitivno shvatili kako se energija punka i izvornog irskog folka poklapaju. Johnny Cash za mene je punk rock, kao i Dublinersi. S druge strane The Clash mogu biti i folk bend. Sve su to radničke priče, a i mi dolazimo iz radničkog miljea i bitno nam je zadržati tu iskrenost kakvu imaju Johnny Cash ili The Clash.
Dave: Otac mi je umro kad sam imao deset godina i moja majka je teško radila kako bismo imali kakvu-takvu egzistenciju, bio sam prisiljen naputiti školu u petnaestoj godini i početi zarađivati za život...
Bridget: To se osjeti kad razgovaraš s Daveom, ha ha ha...
Dave: OK, istina je, možda mi nedostaje više obrazovanja, no u našim pjesmama želimo i slaviti život, odnosno činjenicu da smo uspjeli preživjeti teške situacije i izvući se s dna kace. Život zna biti težak, ali pokušavamo objasniti ljudima kako i iz takvog života treba izvući ono najbolje. Zato u našim pjesmama ima i dosta humora i pozitivizma.
Spomenuli ste Johnnyja Casha, Dublinerse i The Clash. Tko je još utjecao na vašu glazbu?
Dave: Utjecaji nam dolaze s raznih strana i ne treba kategorizirati stvari. Vjerojatno se to ne bi moglo zaključiti iz mog stila pjevanja, ali ja od svih pjevača najviše volim Freddieja Mercuryja, obožavam Bowieja, T. Rex...
Bridget: Ja sam, pak, luda za Smithsima i Morrisseyem, a i ljudi u bendu vole posve različitu glazbu.
Dave: Na kraju nam je najbitnija zajednička energija koju možemo izbaciti iz sebe kao bend, a tako smo došli i do Stevea Albinija koji, recimo, obožava Cheap Trick iako je poznat kao noise-rock guru i producent bendova poput Nirvane i Pixiesa. Steve je veliki radoholičar i to nas je fasciniralo.
S obzirom da je Bridget porijeklom iz Hrvatske, čini mi se uputnim pitati vas je li vam se dopao neki hrvatski bend?
Bridget: Dio medenog mjeseca smo proveli u Dubrovniku i ostali zapanjeni kad su u jednome baru u koji smo slučajno ušli čuli kako vrte naše pjesme. U tom smo baru čuli i bend Hladno pivo koji nam se jako dopao.
Baš mi je drago. Svojedobno sam im objavio tri albuma i bio im prvi menadžer, nešto su mlađi od mene i iz istog su kvarta pa smo počeli zajedno raditi u ranim 90-ima. Sad su najveći bend u Hrvatskoj, možda i u regiji.
Dave: Nemoj zezati, pa svijet je stvarno mali.
Bridget: Muzika Hladnog piva jako nam se dopala, bilo bi zgodno zasvirati s njima, a i ljudi su ovdje krasni pa planiramo pokušati organizirati turneju po Hrvatskoj, umjesto da ovdje dođemo samo zbog jednog koncerta.