.jpg)
Nije bilo ni divlje ni ludo kao u Münchenu prije petnaest godina, ali od tada je Ryan Adams objavio niz, često drugačijih albuma u odnosu na "Heartbreaker" i "Gold" s kojima je započeo solističku karijeru. Uostalom, tada je imao 27 godina i bio na rubu da zagine kao "Kurt Cobain americane", kako su ga nazivali, a sada mu je 42 i daleko je smireniji pa i zadovoljniji samim sobom, osim kad ga iz takta izbace blicevi mobitel-kamera koji mu mogu prouzročiti napade nalik fotosenzibilnoj epilepsiji.
Uz to, nisam ni očekivao da će njegov premijerni nastup u Zagrebu i Hrvatskoj biti u stilu minhenskog, razularenog classic i country-rocka, zvukom i stilom bliskog Stonesima iz faze "Exile On Man St.", najluđim dionicama Grama Parsonsa, bijesnim nastupima Dylana s budućim The Bandom i tutnjavi Neila Younga s konca 70-ih ili iz doba grunge-rocka, premda je bilo momenata koji su i u Tvornici upućivali na takve sveze.
Nakon predugog prog i space-rock jamminga "Magnolia Mountain/Cold Roses" iz 2005. godine, tek je posljednja trećina nastupa s "Invisible Riverside" i "Dirty Rain" s albuma "Ashes & Fire" (2011), springsteenovskom "Outbound Train" iz ove godine te s "New York, New York", "Shakedown Street" i "Come Pick Me Up" s početka karijere podsjećala na njegovu minhensku eksploziju.
Pa što smo onda dobili u prve dvije trećine dvosatnog koncerta? Očekivano, koncentrat skladbi s recentnih albuma "Prisoner" (2017) i "Ryan Adams" (2014) s kojima je njihov vlasnik svjesno i namjerno ušao u srednjestrujaški, arenaški i adult oriented rock kakav je krasio niz američkih teškaša iz druge polovine 70-ih i prve polovine 80-ih poput Cheap Tricka prema čijem je live albumu "Budokan" donekle bio usmjeren i zvuk Ryanova koncerta u Tvornici.
Gust, masan i masivan, ali i kristalno čist, siguran i precizan do mjere koja izaziva poštovanje ne samo spram Ryana kao pjesnika, vokalista i gitarista nego i spram njegovog pratećeg benda. Ako su mu The Sweetheart Revolution u Münchenu došli poput Flying Burrito Brothersa Gramu Parsonsu ili Crazy Horsea Neilu Youngu pa čak i poput uže jezgre The E Street Banda Springsteenu, sadašnja postava pratećih glazbenika - pod istim imenom, no s izmijenjenim članstvom - Adamsu dođu poput The Heartbreakersa Tomu Pettyju.
No, dok bi neki svoj AOR i MOR stil zadržali u strogim okvirima Fleetwood Maca i Eaglesa kasnih 70-ih ili, ne daj bože, Journeya, Foreignera i Survivora, Adams ga je upravio i ka power-popu grupe Big Star na čijim su temeljima poniknuli ne samo spomenuti Cheap Trick nego i R.E.M. i pankerski razbarušeni The Replacements s kojima i dalje održava ljubavnu vezu.
Držati takav balans, između arena-rocka iz gornjeg doma top-lista bolje povijesti američke glazbe i power-popa iz undergrounda 70-ih i 80-ih, naći poveznicu Springsteena i Morrisseya, povući znak jednakosti između hitmejkera Eltona Johna i široj publici relativno nepoznatog Paula Westerberga te uočiti praktički nečujnu spojnicu između tugaljivosti Neila Younga i Roberta Smitha, hard i indie-rocka, zaguljena je i riskantna rabota koja ne može osvojiti baš sve okupljene u Tvornici da po prvi put uživo vide i čuju Ryana. Ipak, bolji poznavatelji njegovog obimnog opusa mogli su očekivati baš nešto nalik tome jer na tim razdjelnicama ili gotovo nepojmljivim sastavnicama sazdani su i Ryanovi albumi iz ovog desetljeća čije su skladbe dominirale većim dijelom nastupa.
Ryan Adams je nakon koncerta u Zagrebu na svom Instagram profilu podijelio oduševljenje publikom u Zagrebu :)
Primjerice, bivšoj kolegici iz Jutarnjeg takav sklop nije legao, sve dok Ryan u posljednjoj trećini nije ušao u americanu i country-rock s kojima je započeo karijeru. Za razliku od nje, Dalibor Pavičić iz The Bambi Molestersa kaže da nije pratio Ryanove solo albume i da je došao lišen bilo kakvih saznanja i očekivanja, a da kući odlazi oduševljen i stilom i zvukom i neočekivanim poveznicama Adamsa i njegovih glazbenika koje je usporedio sa stilskim varijacijama široj publici nepoznate grupe The Reigning Sound. Osobno mi nije bilo uzbudljivo, intenzivno i uzburkano kao u Münchenu 2002. godine, ali mi je i u Zagrebu, osim za nesretnog jamminga, bilo dovoljno lijepo, tečno i skladno da nakon rasprodane Tvornice u skorije vrijeme priželjkujem povratak Ryana Adamsa u Hrvatsku.