Zagrebački klasični pijanist Matej Meštrović, premda zakleti poklonik tonalnosti u glazbi, sve je samo ne “tipični klasični pijanist”, a dokaz u prilog toj tezi je i njegova kolaboracija iz zagorskog dvorca Sv. Križ Začretje sa sastavom samoborskih udaraljkaša Sudar Percussion. Album pod naslovom “Eat Suite” i naslovima kompozicija poput “Barbecue”, “Baklava’s Dance”, “Paprikash”, “Creme Brulee”, “Sarma Sarma” i “Musaky”, nije samo zgodno nazvana nego i podesno zapakirana u ogromnu konzervu nalik pašteti, no hrana nije jedina poveznica između naslova skladbi i odabira instrumenata.
Vibrafon i srodne udaraljkaške instrumente poput marimbe i glockenspiela, zbog svog izgleda, glazbenici od milja zovu “roštilj”, a to nas dovodi i do pokojnog Boška Petrovića i njegova poimanja “roštilja” i glazbe općenito. Rado je Boško, još prije 40 i kusur godina, znao iz jazza skliznuti u teme koje bismo danas zvali etno ili world music, odnosno u fuziju s rock i klasičnom glazbom.
Sada se toga na svoj način, ali iz pozicije pijanista klasične glazbe, prihvatio i Matej Meštrović sa spomenutim sastavom Sudar Percussion u produkciji Branimira Mihaljevića, koji je perfektno “ozvučio” dvorac Sv. Križ Začretje, a rezultat je za polizati prste baš kao nakon umakanja kruha u slastan paprikaš. Nije crossover klasične s pop, rock ili jazz glazbom nešto novo, ali malo je funkcionalnih i intrigantnih albuma s tog teritorija ma iz kojeg dijela svijeta dolazili. Često su posrijedi jeftina kalemljenja disko i pop ritmova na klasičnu glazbu, poput Vanesse Mae i Maksima Mrvice. U kombiniranju simfonijskih orkestara s vlastitim kompozicijama i pop ili rock instrumentarijem okliznuli su se i Sting i Metallica, a često su u kič crossovera pop i klasične glazbe posrnuli i operni i pop-pjevači.
Fotografija s naslovnice albuma
Matej Meštrović s ansamblom Sudar Percussion izveo je pravo malo čudo ukusnog, lucidnog i intrigantnog kombiniranja sastojaka iz klasične, jazz, rock, pop i etno glazbe s prostora od Sutle preko Zrmanje i Drine do Vardara, rukovodeći se načelima onoga što bismo u gastronomiji zvali fusion cuisine, a što je područje na kojem je jednako lako skliznuti u kombinacije koje ni pas s maslom ne bi provario, odnosno u naporne “elaboracije” chefa koji je davno odustao od načela “manje je više”.
Osjećaj za mjeru i pažljivo doziranje sastojaka i začina - unatoč pomaknutosti, hedonizmu i dekadentnosti njezina autora - osnova je Meštrovićeve maštovite, razigrane i duhovite “suite za sladokusce” koja je sve samo ne kič, ego-trip ili potonuće u nouveau riche raskalašenost.
Suitu prati i “glazbeno-društveni” dokumentarac Arsena Oremovića o snimanju albuma i propadanju dvorca Sv. Križ Začretje kao posljedice “društvene nebrige, apsurda i zanemarivanju kulturne baštine”. Gdje i kako živimo, pravo je čudo da je ova suita ugledala svjetlo dana, i to u tako ingenioznom pakungu kojim se klasična glazba efektno i podesno, a bez neukusnog podilaženja približava i pop-rock publici. Istini za volju, Matej je kao klasični pijanist, svjedoči to “Eat Suite”, veći frajer od mnogih rokera.
Trailer dokumentarca Arsena Oremovića o snimanju albuma i propadanju dvorca Sv. Križ Začretje