Od travnja 2012. do listopada 2016. godine Kraftwerk je održao seriju nastupa po uglednim svjetskim muzejima i dvoranama. Ulogorivši se na više dana u njujorškoj MoMA-i, Kunstsammlungu Nordrhein-Westfalen u matičnom Düsseldorfu, londonskom Tate Modernu, tokijskom Akasaka Blitzu, Operi u Sydneyu, Walt Disney Concert Hallu u Los Angelesu, bečkom Burgtheateru, pariškoj Fondation Louis Vuitton, berlinskoj Neue Nationalgalerie, amsterdamskom Paradisu, kopenhaškom DR Koncerthusetu, Operi u Oslu i Guggenheim Museumu u Bilbau, Kraftwerk su kroz nekoliko nastupa izvodili po nekoliko od svojih osam ključnih albuma. I to u cijelosti, ali prearanžiranih za koncertne nastupe.
Premda publike u finalnom miksu box-seta “3-D The Catalogue” (2017) nema, ipak je interesantno uspoređivati svaki od ovih live zapisa s originalnih osam studijskih albuma, digitalno remasteriziranih i objavljenih u box-setu “The Catalogue” (2009) koji sadrži albume “Autobahn” (1974), “Radio-Activity” (1975), “Trans-Europe Express” (1977), “The Man-Machine” (1978), “Computer World” (1981), “Techno Pop” (1986), “The Mix” (1991) i “Tour de France” (2003).
Zvuk Njemačke
Izbor live izvedbi pjesama s tih albuma Kraftwerk donosi i u Ljubljanu (Tivoli, 22. veljače) u također 3-D vizualnoj tehnologiji, s pripadajućim naočalama za publiku, a koncem siječnja bit će poznato i jesu li Kraftwerk s box-setom “3-D The Catalogue” osvojili Grammyja za Najbolji dance/electronic album i Najbolji surround sound. 2014. godine uručen im je Grammy za životno djelo da bi već naredne album “Autobahn” bio uvršten u Grammy Hall of Fame, “galeriju” najvažnijih albuma i singlova 20. stoljeća za čiju valuaciju mora proći najmanje 25 godina od prvobitne objave.
O 3-D iskustvu Kraftwerka uživo kad prođe nastup u Ljubljani, a sada nešto o povijesti i značaju samog benda uz izjave osnivača Ralfa Hüttera kojeg sam imao prigodu dva puta intervjuirati - uživo nakon koncerta na ljubljanskim Križankama koncem svibnja 2004. i telefonom uoči nastupa na INmusicu 2009. u kojoj su u određenim dvoranama krenuli s koncertnim 3-D vizualijama dok su 2005. objavili dvostruki, ujedno i prvi live album “Minimum Maximum”. Prije toga su stare analogne zvukove sintisajzera prebacili u digitalni format pa pohranili u laptope što im je omogućilo da se s njima poigravaju, skraćuju ili produžuju trajanje pjesama, promijene im tempo, boju te ih podesuju za live izvedbu, dajući im dodatnu snagu, masivnost i prostornost. Bio je to još jedan podsjetnik na revolucionarnost Kraftwerka, uz The Beatlese najutjecajnijeg sastava 20. stoljeća.
Bog će znati koliko je terabajtova elektronske glazbe snimljeno nakon “Autobahna”, ali gotovo ništa od toga nije zasjenilo auru Kraftwerka kao Beatlesa elektronske glazbe. Skladateljski opus, razvoj melodija i konstruiranje ritmova, metafora putovanja kao simbola napretka i jedinstva Europe, reflektiranje industrijskog i informatičkog doba u glazbi, albumi kao integralno umjetničko djelo i pjesma koja može funkcionirati i kod kuće i u klubu, i u autu i na biciklu, i u vlaku i u hodu, samo su neke od nedostižnih kvaliteta Kraftwerka, u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti (elektronske) glazbe.
Posljednjih godina Kraftwerkove nezaboravne himne u slavu industrije, tehnologije i napretka te humanog povezivanja čovjeka i stroja daleko se više reflektiraju u djelima Public Service Broadcastinga, LCD Soundsystema, Aphex Twina, Mobyja, Autechrea, Jeffa Millsa i Laibacha nego DJ-eva poput Guette, Tiesta, Aviciija, Harrisa i sličnih. O utjecajnosti Kraftwerka na Bowieja, Enoa, Japan, Joy Division i New Order kao art-rock i post-punk ikone ili Cabaret Voltaire, OMD, Depeche Mode, Ultravox, Garyja Numana i druge junake “Synth Britannie” da se i ne govori.
Na pitanje, pak, o današnjoj elektronskoj glazbi u kojoj po sudu autora ovog teksta ima previše cut’n’paste postupaka bez jakog kompozitorstva, generiranog zvukovlja i bezličnih varijacija ionako tankih tema, odnosno o posve suprotnom dojmu o Kraftwerku koji su uvijek imali prvo ideju i kompoziciju u glavi, a onda je pretočili u glazbu koristeći novu tehnologiju i nove instrumente, Ralf Hütter mi je 2004. godine rekao: “Da, u pravu ste. Upravo tako smo radili, a neke instrumente smo i sami konstruirali, posebice se u tome isticao Florian Schneider (suosnivač i član Kraftwerka do 2008. godine – op.a.).
Odlično ste opisali naš postupak rada - započinjemo s idejom, pa nastavljamo s kompozitorstvom i uporabom tehnologije današnjice. Mi smo klasično obrazovani glazbenici i odrasli smo na glazbi velikih njemačkih kompozitora klasične glazbe i mnogo je svirali kao djeca. No, krajem 60-ih i početkom 70-ih pokušali smo zaboraviti na to i upitati se kakav bi mogao i trebao biti zvuk moderne Njemačke. Amerika je imala rock’n’roll, Engleska Beatlese i Rolling Stonese, no što bi to bio zvuk Njemačke? I onda smo shvatili da bi to mogao biti zvuk industrije. Bio je to spor proces, od elektro-akustične, preko električne glazbe s pojačalima i prvobitne elektronike, analognih ritam-mašina, sintisajzera i loopova s trakama do, danas, potpune digitalizacije i lap-topa”.
Kling klang
Prije negoli su postali nezaobilazni pioniri i najvažniji kreatori suvremene elektronske (pop) glazbe, Ralf Hütter i Florian Schneider su 1970. osnovali Kraftwerk kao krautrock sastav, srodan Canu, Faustu i naročito Tangerine Dreamu, a inspiracija su im bili Karlheinz Stockhausen i nekolicina drugih kompozitora avangardne glazbe poput Johna Cagea i Stevea Reicha. No tek je četvrti album “Autobahn” 1974. uspostavio Kraftwerk kao genije i revolucionare elektronske glazbe da bi do početka 80-ih minimalizam, preciznost i urednost njihovih djela iznjedrili romantične vizije o boljoj budućnosti tehnološki naprednijeg i manje podijeljenog svijeta te perfektne harmonije čovjeka i stroja, “Mensch-Maschinea”, a koja se u posljednje vrijeme pretvara u ugroženost čovjeka digitalnom tehnološkom revolucijom.
“To je problem koji mora biti razmatran. Čovjek ne smije postati robom tehnologije. Također, tehnologija ne smije postati samo alat ljudi. Mi u glazbi pokušavamo stvoriti harmoniju između čovjeka i tehnologije, no ne osjećamo se ugroženi njome. Mi jako volimo svoje robote i oni su sigurno bili tužni u jednom muzeju u Parizu, gdje ih čuvamo, kad nisu mogli s nama na turneju po Australiji i Japanu”, pojašnjavao je Hütter u bekstejdžu Križanki.
Naravno, nova tehnologija utjecala je i na zvuk starih snimaka Kraftwerka koje preinačene koriste na koncertima. Njima je i studio bio instrument, ured za dizajn i pogon za proizvodnju, prava mala “glazbena centrala”.
“U studiju Kling Klang, koji smo osnovali 1970., uspjeli smo digitalizirati sve naše stare zvukove sintisajzera i vječno ih sačuvati upravo onakvim kakvima su bili u početku 70-ih. Riječ je samo o promjeni formata pa umjesto da sviramo na antiknim sintisajzerima, koristimo tipke novih lap-topa, ali zvuk je ostao isti. U to vrijeme nismo ni imali kompjutere pa je ‘Computer World/Computerwelt’ 1981. kreiran na analognim sintisajzerima. Tek se nakon tog albuma, doduše vrlo brzo, pojavio prvi Atarijev kompjutor za kućnu uporabu”, kazao je Ralph.
Ideja Europe
Ubrzo se vizija Kraftwerka pokazala proročanskom jer su računala postala ne samo vlasništvo vojske i velikih korporacija nego naši osobni gadgeti bez kojih ne možemo ni zamisliti današnju egzistenciju. U svibnju 2004. rekao mi je i kako će pristup glazbi Kraftwerka i njena cjelokupna budućnost biti “još minimalniji, još mobilniji, no dotle se već iz vida izgubila metafora EU-a, simbolizirana u vlaku i istoimenom albumu “Trans Europe Express” za kojom i danas žali. “Na žalost, ‘Trans Europa Express’ kao vlak više ne postoji. Ta je linija ukinuta, ali to je tako kad EU vode neinformirani i neobrazovani idioti. Taj vlak sa svojim ritmom kretanja kotača bio je sjajna metafora ‘music concrete’”, objašnjavao je Hütter ideju koja je u sebi imala i (prikrivenu) političku konotaciju.
“Album ‘Trans-Europe Express’ u početku je bio zamišljen kao glazbeni stroj, odnosno posveta sve bržim i sve modernijim vlakovima koji su na suvremen i udoban način počeli povezivati europske gradove poput Pariza, Düsseldorfa ili Beča. Nešto kasnije, 1981. godine, prvi smo put imali priliku nastupiti u tadašnjoj istočnoj Europi. Bilo je to u Poljskoj i Mađarskoj, pokušavali smo srušiti granice i barijere između europskih država i kultura, zamišljali smo Düsseldorf poput Detroita, a Europu bez granica poput Amerike, ali sa zadržavanjem europskih kulturalnih posebnosti. Naša glazba je zrakom ipak prelazila preko Berlinskog zida i dolazila do slušatelja iza Željezne zavjese”, rekao mi je Hütter 2009. o istome albumu i ideji koja je stajala iza njega.
Za Hüttera još jednu veliku strast - vezanu za mobilnost koliko i automobil i autoceste, vlakovi i njihove tračnice, informatički “highway” i digitalnu revoluciju s donedavno neslućenom mobilnošću (virtualnih) sadržaja - predstavlja biciklizam kojim su se Kraftwerk tematski i temeljito bavili na singlu “Tour de France” (1983) te na istoimenom albumu dvadeset godina kasnije.
“Prije 30 godina netko je u naš Kling Klang studio unio bicikl i tada smo se počeli baviti ‘Man-Machine’ idejom. Mi živimo dvadesetak kilometara od Nizozemske, a sat vremena od Belgije. U tom geografskom području jako je razvijena biciklistička kultura i mi smo njeni veliki štovatelji. Zatim smo, 1983. godine, došli na ideju da napravimo simfoniju o Tour de Franceu, no nismo je tada dovršili premda smo već imali pjesme poput ‘Vitamin’ i neke druge koje su tek 2003. objavljene na albumu ‘Tour de France’. Na stotu godišnjicu te utrke svirali smo u Parizu, prvi put s lap-topima i tada smo se dogovorili da dovršimo tu simfoniju”.
De facto, izum 19. stoljeća i u 21. vijeku je još uvijek bliži ideji o “ljudskom stroju” od humanoidne robotike, premda su i Kraftwerk povremeno koristili robote da ih odmijene na sceni. “Robote samo koristimo u skladbi ‘We Are The Robots’, no sa scene smo tijekom koncerta prvi put otišli još krajem 60-ih i ostavili samo ritam-mašinu da dalje udara ritam. Dakle, taj koncept je star. Ali, glazbenike ćemo uvijek trebati, barem da stvore ono što se kasnije može samo reproducirati na sceni”, rezolutan je Ralf oko ideje da roboti zamijene glazbenike, no možda i nije daleko dan kad bi roboti mogli dovijeka omogućiti postojanje Kraftwerka, pa čak i na temelju bivših zamisli Hüttera skladati nove skladbe.
Možda je to samo ideja, u ovom slučaju potpisnika ovog teksta, no nijedan sastav popularne glazbe nije tako precizno “predvidio” budućnost poput Kraftwerka. Već su sami naslovi njihovih albuma i skladbi sugerirali ujedinjenu Europu, informatičke autoceste, humanoidne robote, kompjutorski svijet i to prije masovne uporabe kompjutera, ulaska robotike u velik broj najrazličitijih tvrtki i pojave interneta. Njihova pojava i dizajn, zvuk i glazbene ideje, skladbe i stil djelovali su poput znanstvene fantastike. Danas je pogled na njihovu ostavštinu nešto poput retro-futurizma, baš kao u slučaju znamenitog filma “Metropolis” (1927) Fritza Langa.
Temeljne ideje
U tom smislu Kraftwerk valja percipirati i kao progresiju velikih njemačkih kompozitora klasične glazbe i njemačkih umjetničko-industrijskih pokreta.
“Moglo bi se i tako gledati na Kraftwerk jer mi smo sastavni dio njemačke kulture i industrije, posebice dijela Njemačke iz kojeg dolazimo. Da, Kraftwerk je poput glazbenog nastavka ili priloga onome što je Bauhaus bio u umjetnosti i industriji. Uz glazbu, oduvijek smo mnogo pažnje polagali na likovnu opremu albuma, video-spotove, projekcije na koncertima i kompjuterske grafike, odnosno na tehnologiju i simbiozu čovjeka i stroja.”
I još: “Kraftwerk je produkt njemačke umjetničke scene kasnih 60-ih, a u to smo vrijeme s fakulteta svakodnevno putovali autoputom. Zvukovi automobila na autoputu za nas su postali poput glazbe i činilo nam se da je takvim zvukovima svaki dan izloženo mnogo ljudi pa smo zamislili album (‘Autobahn’, op.a.) koji bismo skladali prema zvučnoj kulisi autoceste. Bilo je to poput skladanja elektronske narodne glazbe kao posljedice uzleta industrije i razvoja tehnologije.
Iz kretanja smo izvlačili emociju (motion-emotion, op.a.), a kako uzlet tehnologije sve više zahvaća cijeli svijet, tako se od tog procesa ne može pobjeći u srednji vijek. Ipak, odnos čovjeka i stroja mora biti simbioza, a ne eksploatacija čovjeka i okoliša od tehnologije, dok bi umjetnost, tehnologija i industrija trebali sve više postati jedna cjelina. To su temeljne ideje za koje se zalaže Kraftwerk.”