Koliko god se trudio, svako toliko otkrijem da mi je nešto promaklo ispod radara pa tako i američka kantautorica Brandi Carlile iz okolice Seattlea. Spomenuo sam je samo jednom, kao sudionicu na albumu dueta Willieja Nelsona “To All The Girls...” iz 2013. godine. Tada je već bila relativno ugledna i uspješna, snimila albume za Columbia Records u produkciji T-Bone Burnetta (“The Story”, 2007.) i Ricka Rubina (“Give Up The Ghost”, 2009.), a nakon toga i Top 10 izdanja “Bear Creek” (2012.) i “The Firewatcher’s Daughter” (2015) da bi nedavno objavila i šesti studijski,
Top 5 album “By The Way, I Forgive You” u produkciji Waylonovog sina Shootera Jenningsa i Davea Cobba koji je posljednjih sezona producirao vrlo uspješne i cijenjene country albume Chrisa Stapletona, Jasona Isbella, Sturgilla Simpsona i drugih. Uz to, na kompilaciji “Cover Stories” Brandine pjesme pjevali su Dolly Parton, Kris Kristofferson, Pearla Jam, The Avett Brothers, Margo Price i drugi pa čak i Adele s kojom dijeli niz vokalnih sličnosti. No dok su Britanci znali ustoličiti Adele kao globalno najtiražniju pjevačicu u proteklih desetak godina, Brandi je izvan Amerike ostala relativno i neopravdano nepoznata.
Prava šteta, jer zamislite kako bi zvučala Adele da pjeva country, Chrissie Hynde iz Pretendersa da se upusti u folk, Loretta Lynn da uroni u americanu, Emmylou Harris da uđe u baroque-pop, Lucinda Williams da ima nježniji glas, Patsi Cline da je netko reinkarnira u vrhunsku kantautoricu 21. stoljeća i bit ćete blizu toj neodoljivosti 37-godišnja Brandi Carlile čiji je osjećaj za melodije ravan onome Carole King.
Našim slušateljima neke od njezinih pjesama mogle bi zazvučati srodno i onima Lovely Quinces ili barem engleskoj folk-rock kantautorici Lauri Marling, no čak i pri svim spomenutim usporedbama neodoljiva Brandi Carlile se nameće kao jedna od najzanosnijih kantautorica i pjevačica u ovom stoljeću. Koliko god “By The Way, I Forgive You” bio nalik ili drugačiji od njezinih prethodnih izdanja, ta žena u karijeri nije snimila niti jedan loš album pa čak niti slabu pjesmu.
Upravo suprotno, trebala je već prije desetak godina postati mjerilo prema kojem valja mjeriti dosege ostalih kantautorica i pjevačica pošto njezin rukopis i glas u briljantnim aranžmanima i produkcijskim zahvatima, kako T-Bone Burnetta i Ricka Rubina, tako i Davea Cobba i Shootera Jenningsa, sjaje poput dijamanata u kanti ugljena.
Čak i ako svjedočimo da svjetska glazbena scena posljednjih petnaestak godina, zapravo, obiluje jakim pjevačicama i kantautoricama. Nekima bi mogla, dok je slušaju, pasti napamet i k.d. lang, ne samo zato što je Brandi također lezbijka nego prvenstveno zbog glasovne emotivnosti, izvođačke senzualnosti i nadahnutog autorstva. Bogato, ali i za današnju pop glazbu izuzetno ukusno orkestrirani “By The Way, I Forgive You” - grandiozno djelo o ljubavima i posrnućima običnih ljudi - zvuči i kao da ga je 45 godina nakon klasika Krisa Kristoffersona iznjedrila njegova imaginarna kći.