Joseph Saddler, poznatiji kao Grandmaster Flash, legendarni DJ, inovator i jedan od začetnika hip-hop kulture te prvi predstavnik toga žanra koji je 2007. primljen u Rock and Roll Hall of Fame, u nedjelju je u sklopu turneje “Hip Hop, People, Places and Things“ gostovao u zagrebačkom The Garden Breweryju.
Za audio-video spektakl ovog 59-godišnjeg Amerikanca, majstora miksanja, scratchanja i beat loopinga, tražila se karta više, ali nebrojenim obožavateljima, koji su godinama nestrpljivo čekali Flashov prvi nastup u hrvatskoj metropoli, nije smetalo ni što su svojeg glazbenog idola morali slušati s terase - dapače, i ondje se plesalo jednakim žarom kao i u prepunom klubu.
Poslije energičnog, gotovo dvosatnog giga sjeli smo s Grandmasterom, koji se u ekskluzivnom intervjuu bez imalo zadrške osvrnuo na svoju sada već 41-godišnju karijeru.
Kako je izgledalo vaše odrastanje u Bronxu u New Yorku?
Kao najmlađi u obitelji, s četiri starije sestre, bio sam prilično tih i povučen, ali glazba me privlačila od malih nogu. Otac je imao impresivnu kolekciju ploča, od jazza, bluesa, disca, nije bilo žanra koji nije pratio, ali ja se njegovim stvarima nisam smio ni približiti, a kamoli taknuti ih. Svaki put kad bi me vidio da kopam po njegovim pločama, tata bi me vraški izbatinao. Bio je vrlo strog, ali očito u svakom zlu ima neko dobro - moje je bilo to što sam već kao klinac naučio sve o vrijednosti vinila.
Kad ste zapravo počeli eksperimentirati kao DJ?
Nakon što me majka upisala u srednju školu za električara. Tad sam zapravo počeo shvaćati na kojem principu rade svi ti uređaji koje koristimo u svakodnevnom životu. Postao sam opsjednut rastavljanjem i ponovnim sastavljanjem svega što bi mi došlo pod ruku - od sestrina sušila za kosu do električnih aparata koje sam skupljao na obližnjem smetlištu. Naravno, nije dugo trebalo da me svi u kući zamrze jer su moji eksperimenti često loše završavali. Jednostavno me fascinirala činjenica da “mrtvi” predmet mogu utaknuti u zid i doslovce ga oživjeti. Primjerice, upravo sam od smeća napravio svoje prve zvučnike!
Sjećate li se svojih početničkih gigova?
Kao tinejdžer bio sam primoran puštati glazbu na ulici jer sam bio premlad za klubove. Organizirao sam kvartovske zabave, malo pomalo osmišljavao vlastite turntable tehnike i s vremenom me počelo pratiti sve više ljudi. Naučio sam “manipulirati” pjesmama onako kako sam ja to htio, a publiku je osobito fascinirala brzina mojih ruku dok to radim, to me na kraju i proslavilo te postalo moj zaštitni znak.
Lani ste bili i zvijezda Netflixove serije “The Get Down“. Kako je bilo vidjeti mlađu verziju sebe na malom ekranu?
Isprva sam bio uvjeren kako nikad neće naći klinca koji izgleda poput mene, a kad sam prvi put vidio Mamoudoua Athieja, koji me glumio, uplašio sam se! Odmah sam ga pitao tko mu je majka, toliko mi je sličio da sam pomislio kako sam ga možda zbilja ja i napravio (smijeh). Poslije upoznavanja uslijedila su tri mjeseca rigoroznih treninga. Priznajem, jako sam strog učitelj i sa mnom nije bilo lako, dečko je u više navrata bio na rubu suza zbog mojeg vikanja, ali isplatilo se, barem su tako rekli kritičari i gledatelji serije.
Po vama, je li DJ-iranje isključivo stvar talenta ili se ipak može donekle naučiti?
Teško pitanje. Starija sestra uvijek govori kako sam se ja, primjerice, s time rodio. Ako ti je to u genima i krvi, naravno da brže učiš, ali mislim da se isti uspjeh može postići i uz dovoljno truda, rada, koncentracije te upornosti. Praksa čini čuda, jednostavno treba neprestano vježbati kako ne bi zakržljao, nešto slično kao u sportu.
Je li u vašoj karijeri bilo trenutaka kad ste htjeli odustati od svega i kako ste riješili te krizne situacije?
Svojedobno sam bio potpisao vrlo loš ugovor s jednom diskografskom kućom. Osjećao sam se kao zarobljenik, pao u depresiju i odao se drogama. Da me obitelj i djevojka nisu “iščupali” iz tog mračnog stanja, tko zna bih li danas uopće bio živ. Uvijek ću im biti zahvalan što su mi omogućili da se ponovno “rodim”.