PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

GREEN DAY - 'FATHER OF ALL...' Pop dragulji Beatlesa i Kinksa iz garaža Ramonesa i Runawaysa

 

Više sam puta napisao kako u popularnoj glazbi nema zahtjevnije zadaće za nekog izvođača od one da kao panker dostojno (o)stari. Pogledate li unatrag, uvidjet ćete da je veliki broj punk bendova trajao kratko ili postao vlastita karikatura. Malo je pak onih koji su na dugi rok uspjeli ostati bitni i potvrditi poslovicu “punk’s not dead”, a kamoli zadržati popularnost kakvu već četvrt stoljeća uživa Green Day i pri tome ne izgubiti smisao djelovanja nego ostati vitalan i relevantan. Njihov treći album “Dookie” (1994) predstavljao je tržišnu punk eksploziju kakva se niti pojedinačno pa čak niti kumulativno nije dogodila Ramonesima, The Clashu i Sex Pistolsima.

Od tada su Green Day višekratno poentirali na tome da punk može biti perfektna pop glazba, a u ovom stoljeću postali i socio-politički važan sastav s izvrsnim albumima “American Idiot” i “21st Century Breakdown”, ujedno fascinantnim rock-operama, u što se niti jedan punk bend prije njih nije usudio upustiti. Prethodni “Revolution Radio” (2016) bio je još jedan pokušaj nuđenja odgovora na tada aktualne probleme, no sada su se Green Day ponovo okrenuli onome što su tako sjajno radili sredinom 90-ih.

Kad svijet do te mjere ide k vragu, kao što ide posljednjih godina, a većinu građanstva to kao da se ne tiče, gotovo da i ne preostaje ništa drugo nego razvaliti se i zaboraviti probleme. Ili kako bi to otpjevao 47-godišnji Billie Joe Armstrong: “Drink it in, dumb it down, suck it up/ As we watch the world burn”.

Zanimljivo, Billie Joe je već četvrt stoljeća vjeran suprug i brižan otac sinova, obojice glazbenika, “sad već starijih negoli je on bio kad je osnovao Green Day” čija se bazična tročlana postava nije mijenjala od 1991. godine i objave drugog albuma “Kerplunk”.

 

Uz basista Mike Dirnta i bubnjara Tre Coola, povremeno i nekolicine drugih suradnika, Armstrong je u sebi pronašao pop žicu koja je usporediva s onom McCartneyja i Lennona s prvih šest-sedam albuma The Beatlesa i upravo to je razlog stadionske popularnosti Green Daya koji su u karijeri prodali više od 85 milijuna albuma što se pokazalo nedostižnim bilo kojem punk, a i mnogim rock bendovima prije i poslije njihova osnutka. Armstrong se povremeno ipak referira na današnju društvenu situaciju, pa tako i u stihu “Burning books in a bulletproof backpack” s kojim je perfektno sažeo današnji obrazovni sistem, no na “Father Of All...” daleko je bitnija glazba.

Njome Green Day ulaze u gotovo nemoguću misiju spašavanja rocka kao uzbudljive, popularne pa i plesne glazbe.

U tome da današnji rock učine baš takvim neće uspjeti, no definitivno im polazi za rukom opstati kao zabavan i uspješan, ali ne i glup i tup punk, rock i pop bend.

Naime, “Father Of All...” je sjajna kolekcija od deset ekstatičnih pjesama u trajanju od 25 minuta kojima Green Day, čak i ako one ne postanu hitovi jer radio više ne vrti takvu glazbu, ukazuju da je moguće u pitku cjelinu sažeti najbolje osobine The Beatlesa i Kinksa, T.Rexa i Sladea, Hivesa i ABBA-e, The Clasha i Buzzcocksa, Joan Jett i Ramonesa te plesnog groovea koji korijene vuče iz soula 60 i beata 60-ih. I pri tome zvučati drugačije, a da ne ponište vlastitu bit te nevjerojatno poletno, iako je od njihova debija prošlo trideset godina, pa je i zbog toga žalosno da ih ni na predstojećoj turneji vjerojatno nećemo ugostiti u Hrvatskoj.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo