PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

HOMECOMING Pogled u epski koncert koji je od Beyonce stvorio crnu Madonnu

Getty images

 

Uoči nastupa na britanskom Glastonburyju 2011. godine neki su se pitali što Beyonce uopće ima raditi na jednom od najvećih open-air i do tada dominantno rock festivala.

Nakon njenog prošlogodišnjeg nastupa na američkoj Coachelli, a koji je nedavno i službeno “odaslan” u svijet kroz dokumentarac emitiran na Netflixu i live album “Homecoming”, bez ijedne najave objavljen na svim globalnim streaming servisima, pitanje je što pored ovakve Beyonce na open-air festivalima imaju za ponuditi drugi izvođači. Naime, njezini koncerti na festivalu Coachella, koji su mnogi odmah prozvali Beychella, spada u red najspektakularnijih nastupa u povijesti koncertne industrije.

Pripreme za ta dva nastupa trajale su četiri mjeseca, a uz Beyonce su na pozornici nastupili dvjestotinjak glazbenika i plesača te gosti poput supruga Jay-Z-a, sestre Solange i prijateljica iz trija Destiny’s Child. Svima njima Queen B rukovodila je poput svojedobno Jamesa Browna svojim ansamblom i ambicioznošću kojom je zasjenila čak i Madonnu da bi dosegnula, a u određenim segmentima i nadmašila grandioznost rock-spektakala The Rolling Stonesa, Pink Floyda, Queena, U2, Metallice, Gunsa, Foo Fightersa i drugih najvećih rock i pop zvijezda otkako su Beatlesi prvi put nastupili na njujorškom Shea stadionu pa sve do ove, historijske Beychelle.

Historijske jer prošlogodišnja Coachella je prva na kojem je headliner, kako Beyonce više puta u dokumentarcu “Homecoming” ponosno ističe, bila jedna Afroamerikanka. Iz toga je Beyonce stvorila šou kojim slavi “crnačku ljepotu i inteligenciju” kroz hibrid nasljeđa i aktivizma spomenutog Jamesa Browna, Curtisa Mayfielda i Nine Simone, glasovnih kvaliteta R&B vedeta poput Ette James i soul kraljica poput Arethe Franklin, Diane Ross i njenih Supremesa, energičnosti i eksplozivnosti Tine Turner iz 60-ih i 70-ih te hip hop utjecaja pa sve do tradicije Mardi Gras povorki i nigerijskih sastava poput onog Fele Kutija, a ponajprije puhačko-udaraljkaških sastava s američkih (crnačkih) sveučilišta uz čije ritmove plešu timovi cheerleadersica.

 

Staromodna radost

Ispred te horde, mahom crnoputih svirača i plesača, poslaganih u ogromnu piramidu s koje se često spuštaju u parter bine, Beyonce je djelovala i poput Nefertiti iz holivudskih spektakala Cecila B. DeMillea, transformiranih u koncertni spektakl za 21. stoljeće. Ono što starog glazbenog kritičara najviše oduševljava dok gleda i sluša “Homecoming” je zastrašujuća količina rada i truda koji je Beyonce sa suradnicima uložila u taj spektakl, a potom koliko u tom koncertu ima zapravo staromodne radosti i vještine žive svirke s više od dvadeset puhača, još više udaraljkaša, osam violinistica, ako sam dobro prebrojao i klasičnim funk-rock i R&B bendom koji kao da je izašao iz tradicije soul-trainova 60-ih.

Povrh svega, nevjerojatno je kako moćnim i prodornim, a opet perfektno kontroliranim glasom i preciznošću Beyonce pjeva uz sve to plesanje i skakanje po pozornici titanskih proporcija. U tom kontekstu pala mi je na pamet i usporedba njezina nastupa s onim Jimija Hendrixa na Woodstocku i Otisa Reddinga na Montereyju te koncertima Princea. Svojim glasom i plesom, vizijom i karizmom Beyonce je u rangu tih besmrtnika i nikako ne bi zavrijedila da ju se uspoređuje s Michaelom Jacksonom ili Whitney Houston.

Porod blizanaca

Uz to, zvjezdanim i komercijalnim statusom nadrasla je i spomenutu Madonnu s čijim dokumentarcem “Truth Or Dare” (“U krevetu s Madonnom”) s turneje Blonde Ambition iz 1991. godine Beyoncein dokumentarac “Homecoming” dijeli poneku sličnost, ali i se u bitnome i razlikuje. Ponajveća sličnost je u tome što nam Beyonce dozvoljava uvid u hangar u kojem se odvijaju studiozne i naporne pripreme tijekom kojih ništa ne prepušta slučaju, a zbog kojih je nakon poroda blizanaca izgubila barem dvadeset pet kilograma.

Osnovna, pak, razlika je što je Madonna u scenama iz backstagea i hotelskih soba cimala javnost golotinjom dok Beyonce u svojstvu naratorice govori o svemu što je bitno za nju i njezinu, afroameričku zajednicu, prava i ambicije iste, pogotovo crnoputih žena u današnjoj Americi. Ako ne toliko kroz njene pjesme, kroz te izjave izbija njezina opijenost načelima Martina Luthera Kinga i idejama Malcolma X, a i kostimografija njezine glazbeno-plesne trupe duguje koliko cheerleaders timovima i univerzitetskim marching bendovima, toliko i Crnim panterama i protestnim marševima iz 60-ih.

Kroz te izjave Beyonce se publici obraća donekle i po uzoru na Springsteena iako njezine pjesme stihovno nisu ni blizu vrijednosti njegovih. Ipak, i Boss i Queen B, svatko na svoj način, pokušavaju nagovoriti ljude da oslobode vlastite potencijale i da od svog života naprave najbolje što mogu. Oboje u “većim od života” pojavama na pozornici ipak su i odraz običnog čovjeka zbog kojeg su postali to što jesu.

 

Etta i Aretha

Ako je Springsteen sebe stvorio iz tijela Elvisa, mozga Dylana, gitare Berryja, melodija Beatlesa i postamenta Stonesa, Beyonce je sebe stvorila iz glasa Ette i Arethe, pojave Diane i Supremesa, energije Tine i misli Nine.

Ako je Boss junak običnog bijelog čovjeka, Queen B je “reprezent svoje rase”, a ako i postoji ipak evidentna i jasna razlika u kvaliteti između njihovih pjesama, energija kojom pristupaju koncertima im je slična. Dakako, uz stilsku različitost žanrova iz kojih kreću i kojima prije i poslije svega pripadaju čak i kad ih nadrastaju. Zbog takve energije i posvećenosti poslu i publici Beyoncein “Homecoming” može otrpjeti usporedbe s peterostrukim albumom Springsteena “Live 1975. - 1985.”, također sačinjenim od 40 pjesama.

“Homecoming” je live album koji trpi usporedbe s najglasovitijim live rock albumima snimljenima u jednoj ili dvije večeri; albumima poput “Live At Leeds” The Who, “It’s Alive” Ramonesa, “At Fillmore East” Allman Brothers Banda, “Live At Apollo” Jamesa Browna, “Get Yer Ya-Ya’s Out” Rolling Stonesa, “Live!” Boba Marleyja & The Wailersa ili “Stop Making Sense” Talking Headsa s čijim istoimenim dokumentarcem Beyoncein dokumentarac također dijeli poneku sličnost.

Beyoncein nastup na Coachelli podsjetio me i na nastup Davida Byrnea na INmusicu jer oboje su na sličan način (de)konstruirali svoje prateće sastave. No, dok je takav pristup kod Byrnea svedeno na mjeru njujorškog intelektualca, kod Beyonce je sličan na razini Super Bowl spektakla na čijoj se pozornici osjeća kao kod kuće, a možda i više doma nego u vlastitom domu.

I zato naziv “Homecoming”.

Tagovi

Izdvajamo