Kad sam počeo raditi “Don Carla” i kad sam shvatio obim uloge, sam sam sebi rekao - e, kad na premijeri dođem do ove rečenice, onda ću znati sad sam to riješio. Ali kad sam došao do te rečenice - bio sam toliko premoren da nisam mogao ni uživati u toj spoznaji, kaže Tomislav Mužek o svome nastupu u ponedjeljak u zagrebačkom HNK, u naslovnoj ulozi Don Carla u petosatnoj operi.
Proslavljeni hrvatski lirski tenor, koji je nastupao u milanskoj Scali, Bavarskoj državnoj operi u Münchenu, Operi Bastille u Parizu, na Bayreutskom festivalu, bio u stalnom angažmanu u splitskoj i prestižnoj bremenskoj operi, freelancer… uz najpoznatije svjetske dirigente, svoju je najdulju solističku ulogu - uz Lohengrina - otpjevao ipak u Hrvatskoj.
Kako ćete provesti Uskrs, gospodine Mužek?
- Na samu Veliku subotu imamo nastup, poslije toga ću se vjerojatno uputiti roditeljima u Ludbreg, na roditeljski ručak, pa možda ostati dan-dva…
Što će biti za ručak?
- Ne znam, možda neka guska, ili pura, ili patka… uvijek se nešto nađe.
I paše vam?
- Da! Mi sami doma sve uzgajamo, tako da znamo da je to iz dvorišta, bez umjetne hrane… A morat ću se vratiti zbog sina, koji ima školske obaveze.
Voli i on ići u Ludberg?
- Voli on ići svugdje, samo da se nekam ide. Ali oko njegovih školskih obaveza dosta sam angažiran.
U ponedjeljak ste imali premijeru “Don Carla” u zagrebačkom HNK. Čujem da je party nakon premijere potrajao do jutra. Nakon pet sati predstave, bome…
- Kad se spomene ‘Don Carlo’, to je uvijek povezano s velikim produkcijama, pompoznim, a kako ja do prošle jeseni nisam bio član HNK, teško mi je to bilo povezati s tom kućom. Ali kad vidite koliko tu ima kvalitetnih članova, na visokom radnom nivou, brzo sam došao do zaključka da možemo biti ponosni. Ne samo zagrebački HNK nego i Hrvatska.
Kad ste zadnji put nastupali u HNK?
- Na obnovi La Boheme, 2011.
It’s a shame… Kako vam je u Zagrebu, nakon Semperopera, Dresdena?
- Zapravo se nikad nisam sasvim preselio u Dresden, gdje sam bio dvije godine u angažmanu. To se dogodilo iz neke životne situacije, kad sam znao da ću kao slobodni umjetnik morati puno toga otkazati. I moji menadžeri su mi savjetovali da bi za mene bilo idealno da negdje budem član nekog fiksnog ansambla, gdje ću imati limitirani broj predstava, sigurnost, a u slučaju da i neku obavezu ne mogu obaviti, neće propasti svijet.
Samostalni umjetnik bili ste četiri godine, uglavnom nastupajući u Njemačkoj?
- I nije mi žao, da mi netko kaže, evo, od sada pa nadalje pjevat ćeš samo u Njemačkoj, meni bi to bilo sasvim dovoljno. To je narod koji živi za kazalište. To je zemlja gdje i svaki manji gradić, o većima da ne govorimo, ima opernu kuću koja funkcionira, gdje se na državnoj razini dosta novca izdvaja za kulturu, i to se jako osjeti. Svaki se dan sve više uvjeravamo da uzmete li nekom narodu kulturu, uzet ćete mu sve. U našoj zemlji često se misli da ćemo zakrpati nešto drugo, samo ako smanjimo davanja za kulturu. Efekt je potpuno suprotan.
Osim toga vi ste u Njemačkoj rođeni, studirali, govorili ste taj jezik prije nego hrvatski…
- Velika je sreća da se služim jezikom poput njemačkog, educiram se gotovo u potpunosti na njemačkom, a za Don Carla - isključivo sam se spremao na njemačkom, jer mnogo toga na hrvatski nije prevedeno. Najviše knjiga na svijetu postoji na engleskom i njemačkom…
Pa i sam Dresden ima slavnu i veliku opernu kuću, i meni se kao grad čini jako zanimljiv.
- Dresden jest zanimljiv, ali nakon mjesec dana već ste sve vidjeli, ima negdje oko pola milijuna stanovnika, i nije poput Beča ili Berlina gdje vam se čini da nikad ne možete iscrpiti ono što vam se pruža. Impozantno je koliko su obnovili grad i koliko su nakon pada Berlinskog zida sa Zapada uložili u taj grad da se crkve obnove iz brda šute koja je ostala od Drugoga svjetskog rata. Recimo Frauenkirche, koju sam vidio prvi put u Dresdenu 2001., od nje je 1941. ostao samo jedan zid, iza kojega je rasla šuma. Kad su je obnavljali, micali su slojeve zemlje, i svaki kamen vadili van, svaki kamen je dobio broj, a kad sam došao 2006., na cijelom trgu su bili kamenčići s brojevima… I sad, to je bijela crkva s crnim originalnim kamenjem na originalnim mjestima.
Sjećam se kad mi je sredinom 2000-ih pokojni maestro Šutej rekao - evo, Tomislav Mužek vam pjeva u Bayreuthu, a vas novinara tamo nema.
- Bayreuth… to je mikrosvijet. I mikroklima, tamo se nisam nikad razbolio, uvijek sam se dobro osjećao, nikad mi nijedna proba nije bila teška, a sve zapravo vrlo prirodno, bez pritiska, jer toliko ste pripremljeni probama i profesionalnim vodstvom da kad dođete trenutak predstave, sasvim ste opušteni, i iz opuštenosti se rađaju najveće stvari.
Ondje se pjeva samo Wagner, jeste li se vi kao lirski tenor otisnuli i u dramske vode?
- Moja veza s Bayreuthom počinje 1999., kad sam pjevao u zboru, nakon audicije. I to je bila prva prilika da zaradim neki svoj novac, a nakon nekoliko godina pozvali su me, i tri godine sam pjevao u ‘Ukletom Holandezu’, u ulozi kormilara. To je uloga za lirski tenor i odlično sam se u tome snašao. A nakon nekoliko godina opet su me pozvali, ovaj put za ulogu Erika, za koju je već trebao dramski tenor i ja sam ga otpjevao. Ne bih rekao da sam se iz lirskog tenora pretvorio u dramski, ja sam lirski tenor po vokaciji i to ću, nadam se, ostati do kraja života.
Što čini razliku među njima?
- Jedino što se mijenja su alati koje putem dobivate. Iskustvo, scenski izražaj, baratanje tekstom i intenzitet pjevanja. Vrlo su rijetki oni koji to već od mladosti imaju, meni su moji pedagozi govorili - dramski glasovi se ne rađaju, oni se stvaraju. A kad se netko rodi s takvim glasom da razbija staklo, ne možete mu dati da pjeva nešto nježno…
Vidjeli ste to pucanje stakla?
- Ma ne, haha, karikiram. Ali takvom pjevaču moraju dati teške stvari pjevati, jer mu se glas ne bi uklapao, ali ako ste se rodili kao lirski tenor, vježbajući godinu za godinom, gradite ga, i kroz godine pjevate jako zahtjevan repertoar.
Dugo vas nije bilo u Zagrebu, dugo niste uopće nastupali, “Don Carlo” traje pet sati… puno se toga poklopilo.
- Zadnja predstava koju sam pjevao bila je negdje u srpnju u Dresdenu, i kako je moja supruga bila jako bolesna, sve sam dalje otkazao, da budem s njom. U srpnju je stalo sve, a kad je supruga preminula, potrebno vam je neko vrijeme da posložite sve na svoje mjesto, da vidite koji život je za dijete i vas najbolji. Do toga još nisam došao, idemo iz dana u dan, nekako nas vrijeme nosi, a kad se javio HNK s ponudom da budem član ansambla, smatrao sam to dobrim. I onda počnete raditi na toj nekoj ulozi koja je jako zahtjevna, imunološki sustav vam pada zbog stresa, dugo nisam ovdje pjevao, pa publika kaže, aha, Mužek pjeva puno vani, pa možda dođe i s nekim očekivanjima koja su iznad mojih objektivnih mogućnosti, i onda se dogodi…
Ali, vi to nećete dopustiti.
- Naravno da ne. A osim toga, stajem na scenu nakon devet mjeseci, to je kao kad sportaš ne trenira devet mjeseci.
Kako je bolest vaše supruge napredovala, jeste li razmišljali kako ćete dalje?
- U takvim trenucima nikad ne mislite puno unaprijed, idete dan za danom, zahvalni ste za svaki dan koji je sunčan, da ga možete proživjeti s tom osobom, nekad je to bilo bolje, nekad lošije, tako dobijete neki mozaik, jer kad bi sve bilo obilježeno nekim strahovitim slutnjama, strepnjom, onda i od tog vremena koje vam je preostalo nemate ništa, nikakve kvalitete, ni za osobu koja je otišla, ni za vas.
Ona je sa sinom znala doći u Dresden, ja bih došao u Zagreb, uvijek smo pazili da ne prođe više od deset dana da se ne vidimo. A kad je situacija postala ozbiljna, razgovarao s direktorom opere, i jako su mi izašli u susret. I zbog toga volim Njemačku, jer kad treba raditi, oni će tražiti maksimum, ali kad imate problem, shvatit će ga.
Normalno, Njemačka je socijalna država, postoji svijest da njemački čovjek mora živjeti kao čovjek. Što vam je najviše pomoglo da se oporavite?
- Da sam bio potpuno sam, bilo bi mi sigurno teže nego kad imate malog sedmogodišnjaka pored sebe, koji svoju dnevnu dozu igre treba bez obzira na to bio tužan ili sretan. Tako da je to motor koji vas tjera dalje, i umjesto da uđete u raspad sistema, živite dan za danom, i onda tu bude i opuštenih trenutaka, i tužnijih trenutaka, i veselja, i smijeha… onako kako život treba ići.
Jeste li religiozni?
- Ne mogu reći da sam veliki praktični katolik, ali u Boga vjerujem, vjerujem da postoji netko ili nešto tko upravlja više ili manje… Moj koncept je vrlo, onako, moj, teško mi ga je i verbalizirati. Neka percepcija da je na kraju sve onako kako treba biti, i da sve ima smisla, koliko god to u nekim trenucima ne možemo shvatiti.
Fatalistički.
- Pa fatalist sam, na neki način.
Supruga vam je imala neizlječivu bolest. Kako ste njenu smrt objasnili sinu?
- Djeca vam ne razumiju metafore i usporedbe, tako da s djecom morate razgovarati na najjednostavniji i najistinitiji način. Metafore smo mi odrasli izmislili za sebe, jer se ne možemo s nekim stvarima nositi, pa onda kad kažemo da je netko na oblaku, ili da je otišao, ili da je zaspao… to djeci nema nikakvog smisla. Djetetu treba objasniti da je bolest bila takva da je bila neizlječiva, teška, s naglaskom na to, i da je osoba umrla. Jer ako kažete da je mama zaspala, onda će se dijete bojati spavanja, jer se u snu umire. Ako kažete da je mama bila bolesna, otišla u bolnicu i umrla, tako sirovo, onda će, ako tata počne kihati, pomisliti - sad će i tata umrijeti. Ili će se bojati bolnice... I ne treba govoriti da je ta osoba otišla, da viri iza oblaka, nego da je nema.
Morali ste ući u dječju psihologiju.
- Tu su mi pomogli stručnjaci. Kad je bilo dosta razvidno što će se dogoditi, znao sam da sebi neću morati ništa objašnjavati, ali sam znao da ću morati tu vijest prenijeti malom djetetu. To mi je bio najveći strah. Za suprugu sam znao, kad dođe taj trenutak, da će njoj postati lakše. Riješit će se muke, bolova… bol ostaje nama. A kad vidite u pogledu djeteta da sve shvaća, jer je imao tri godine kad se mama razboljela, i uvijek je bio suočen s time da mama ne može trčati, bacati se po podu, ludo se igrati, da je mama uvijek negdje tu, ali sa strane…
Luda igra ostaje vama…
- Komu god. Nismo ništa od njega skrivali. Ne možete od djeteta skrivati da nemate kosu, da ne možete iz kreveta, tako da smo uvijek pokušavali što otvorenije s njim razgovarati. I kad je došao trenutak da sam mu morao to reći, pogledao me i rekao - tata, ali nju sad više ništa ne boli. Počeo je on mene tješiti. To je veličina dječjeg srca, koje na svoj način to poima. Najmanje im treba naša ‘poezija’.
Kako s njim najviše provodite vrijeme?
- Sad ima osam godina, i kad je škola, raspored je dosta strog. Imaju i njemački, i engleski, ima dvije slobodne aktivnosti, bavi se aikidom, to je japanska borilačka vještina, ali u biti bez borbe, i abacusom, japanskom matematikom, na računalu, tako da imamo ta dva japanska dana, pa onda jede i sushi u te dane, jako mu je bitno da ima neku strukturu.
U međuvremenu smišlja svoje društvene igre, kad odemo u Ludbreg stalno je vani, tamo su životinje, baka i deda imaju guske, patke, pa sad u proljeće kad sve mlado počne puziti van, bit će presretan. Onda u svibnju beremo bazgu, za sok, pa idemo po šumi… Odlično vozi bicikl, baš je faca.
Čitate mu priče?
- Da, ali i sam si čita. A ja sam mu uvijek izmišljao priče. Svaki dan drugu… Onda bi mi rekao ‘hajde onu kako tulipan želi biti vjesnik proljeća’. Ako je to bila priča koju sam mu ispričao prije šest mjeseci, nisam se svega sjećao, ali on bi me podsjetio… Ne voli spavati. Uvijek je bilo problema s popodnevnim spavanjem pa smo to jako rano izbacili, ali želi ostati budan do zadnjeg trenutka, da se igra, spavanje mu je gubljenje vremena.
Voli pjevati?
- Jako! Kad ga slušam i gledam, ja učim od njega, jer on ima taj jedan način gdje je pjevanje izražavanje sreće, dijeljenje svojih emocija na taj muzikalan način, i onda shvatim koliko se mi profesionalni pjevači ponekad udaljimo od toga prvotnog koncepta, što pjevanje jest, radost, i pokušavam se kad sam na sceni vratiti tome da je pjevanje iskonska emocija koju želimo podijeliti s nekim.
Je li talentiran?
- Je. Ali ne želim ga uopće forsirati, od sljedeće godine će krenuti u glazbenu školu, pa ćemo vidjeti.
Ali na operama je bio.
- Jest, htio je ići i na ‘Don Carlosa’, ali sam mu rekao - sine, pa to počinje u sedam, i završava u ponoć. Vidio sam i da je to nekima iz publike previše, naročito poslije druge pauze, a i premijera je bila u ponedjeljak…
Sjećate se svojih prvih šest godina u Njemačkoj?
- Kako ne. Tog zelenila, zraka, pufnastih bijelih oblaka u proljeće, u malom gradiću između Kölna i Frankfurta. Sve je bilo uredno, dječja igrališta su bila lijepa, a kad smo se preselili u Ludbreg, rekli su mi - tu ćemo živjeti, imat ćeš i svoju sobu, to mi nije ništa značilo jer cesta nije bila asfaltirana, i nema pločnika. Koma. Ali brzo je prošlo.
I vaša familija je muzikalna.
- Nitko nije profesionalac, ali uvijek je pjesma bila prisutna. Mama ima predivan glas, uvijek je pjevala. A sad mi ponekad kaže… pa ne znam više ni riječ ove pjesme, a i ja se ne mogu sjetiti da se u zadnjih deset godina više od jednom-dvaput familija okupila i da se baš onak pjevalo…
Život se promijenio. No, iz toga kruga oko Ludbrega dolazi dosta pjevača.
- Jako puno. Lidija Horvat Dunjko, pa Valentina Fijačko, pa Ruža Pospiš Baldani, pa Nada Putar Gold, Evelin Novak je iz Međimurja, pa Renata Pokupić, ona je možda više ovaj virovitički kraj, ali sve je to Podravina, to je sve u krugu od 10, 20 kilometara.
U čemu je stvar?
- Ne znam. Ne znam. Je li to zato što je Varaždin kao grad ima taj zapadnjački štih, i što je njegova glazbena škola tako jedna respektabilna institucija? Da biste se bavili operom, ili klasičnom glazbom, vi to morate negdje čuti. Ako živite u sredini gdje to nikad niste čuli, mala je vjerojatnost da ćete se time baviti.
Ali ako u nekom gradu, ma kako mali bio, imate Varaždinske barokne večeri, kazalište, muzičku školu koja radi razne produkcije, nekoliko odličnih zborova…
I još su Zagorci veseli ljudi, pa pjesmu vraćaju onom iskonskom, njenoj radosti…
- A, Varaždinci vam neće reći da su oni Zagorci. Neeeee. Kao ni Zagrepčani. Varaždinci nisu ni Međimurci ni Zagorci. Oni su…