Prije dva mjeseca objavili smo recenziju albuma “Adios”, posljednjeg u blještavom nizu legendarnog “Rhinestone Cowboya” Glena Campbella koji je u 55 godina diskografske karijere objavio 64 albuma i prodao više od 45 milijuna ploča.
Nije trebalo biti prorok, kad netko nadjene ime albumu “Adios”, a znalo se i da je bolovao od Alzheimera, kako bi se pretpostavilo da 81-godišnji Campbell neće još dugo jahati ovim svijetom nego preskočiti na neke zelenije pašnjake onostranog svijeta. Kako će mu biti na tim pašnjacima zna samo dragi Gospodin, ali nije Campbellu bilo ružno ni na ovom svijetu. Zreliji slušatelji možda i danas u uhu imaju ili barem nose sjećanje na skladbe koje je učinio hitovima poput “By The Time I Get To Phoenix”, “Whichita Lineman”, “Galveston” i “Honey, Come Back”, sve iz pera Jimmyja Webba pa “Gentle On My Mind”, “Sunflower”, “True Grit”, “All I have To Do Is Dream” i nizom drugih, uključivši i “Rhinestone Cowboy” prema kojoj je i dobio scenski nadimak.
Neki su prije ili poslije njega s istim skladbama ostvarili svoje hitove, a taj vječiti mladić iz Arkansasa, koji je karijeru započeo uz pomoć Elvisa Presleyja, Merlea Haggarda i The Byrdsa bio je i ostao mjernom jedinicom za ukus i ljepotu glazbe na raskrižju baroque-popa i countryja, pa i onoga što smo ovdje u 60-ima i 70-ima, doba najveće Campbellove popularnosti, zvali (kvalitetnom i zimzelenom) hrvatskom zabavnom glazbom. Njegov zvonki i besprijekorno kontroliran tenor bio je i ostao zalog decentnosti u glazbi koje je snimao, no u životu je znao i za posrnuća u ovisnost o alkoholu i kokainu. U četiri braka izrodilo mu se pet sinova i tri kćeri, a na posljednjem albumu “Adios” od svijeta se oprostio i Dylanovom “Don’t Think Twice, It’s Alright” te duetom “Funny How Time Sleeps Away” s autorom iste, neuništivim Williejem Nelsonom.