GENIJALAN AUTOR

INTERVJU SA ZORANOM PREDINOM: 'Arsen mi je bio k’o brat. Nije znao lagati, a neki su ga se i bojali'

Tomislav Krišto/EPH

Član grupe Lačni Franz, koji je nedavno s Matijom Dedićem objavio novi album ‘Tragovi u sjeti 2’, govori o izvrsnoj suradnji te se prisjeća vremena kada je prvi puta upoznao Arsena Dedića. Govori o Đorđu Balaševiću te svojih petero djece i njihovim preokupacijama

Prva ljubav bila mu je košarka. No, kako nije bio dovoljno ni visok ni talentiran za pravog košarkaša, loptu je zamijenio gitarom. Prva pjesma koju je naučio svirati bila je “Crni leptir” YU grupe, a s grupom Lačni Franz napisao je najljepše stranice u povijesti slovenske glazbe. On je Zoran Predin, jedan od najboljih kantautora bivše Jugoslavije.

- Kad sam se ozlijedio, morao sam prestati igrati košarku. Srušio mi se cijeli svijet. Međutim, tada sam se zaljubio u glazbu i moj je život dobio novi smisao. Na jednom rođendanskom slavlju sreo sam gitarista jednog benda koji je tražio novog pjevača jer je stari morao u JNA. Upao sam u tu priču i preuzeo vlast. Bendu sam dao novo ime i napisao nove pjesme. Na našem drugom koncertu bio je Darko Glavan i preporučio nas za Lapidarij. Tamo smo imali šest koncerata i krenulo nam je. Negdje poslije trećeg albuma “Ne mi dihat za ovratnik” vratili smo se u Sloveniju i tamo nastavili priču. Tada sam shvatio da je muzika moj život i da ću od nje živjeti - prisjetio se početaka svoje 37 godina duge karijere legendarni kantautor Zoran Predin, koji je nedavno s Matijom Dedićem objavio novi album “Tragovi u sjeti 2”.

Naime, nakon što su prije pet godina snimili svoj prvi album “Tragovi u sjeti”, svi su bili oduševljeni tom šarmantnom fuzijom - Zoran Predin pjeva neke od najljepših domaćih pjesama, a Matija Dedić prati ga na klaviru. Ispitivali su ih kada će objaviti nastavak i svi su imali ideju za barem još jednu pjesmu. Bilo je pitanje vremena kada će snimiti drugi dio “Tragova u sjeti”. Trebalo je samo izabrati pjesme.

Svoj čovjek

- Našli smo studio u Mariboru u siječnju ove godine. Steinway klavir, našeg ton-majstora Danila Ženka koji je radio i na prvom albumu i finu ekipu ljudi koji su nam omogućili da tamo sve u miru snimimo. Prije toga smo odabrali pjesme. Sve je bilo vrlo brzo gotovo i bezbolno. I bez puno riječi. Ne moramo puno pričati jer smo srodne duše - otkriva Predin koji se ne može odlučiti koja mu je pjesma na albumu najdraža.

- Mogu čak reći da smo izumili neki svoj žanr - vraćanje poznatih pjesama u kolijevku. Svaka ima neku svoju čaroliju, trenutak - priča nam Predin kojeg Matija tek u nekim crtama podsjeća na svog oca, pokojnog Arsena, velikog Predinova prijatelja.

- Matija je svoj čovjek. Mislim da je baš to tajna njegova sviranja. Nikad nije bio u sjeni oca, nego je bio svoje stablo cijelo vrijeme. Možda je namjerno eksperimentirao s drugačijim žanrovima od onih u kojima je Arsen radio. Da stane na svoje noge. I stao je - kaže nam Predin, koji je svog velikog prijatelja Arsena upoznao ranih 80-ih godina prošlog stoljeća poslije jednog koncerta u Lapidariju.

U to su se vrijeme preko puta Lapa okupljali glazbenici slikari i ostali umjetnici koji nisu bili pospani u 2 ujutro. Tako se i Arsenu jedne večeri nije spavalo pa je skoknuo do Lapidarija dok je u njemu svirao Predin s Lačnim Franzom. Upoznao ih je Darko Glavan. Predin je još bio, kako sam kaže, klinac, a Arsen je već tada bio živa legenda. Bilo je samo pitanje vremena kad će se njihove srodne duše naći na istom projektu. Nakon nekih 7-8 godina u Ljubljani su snimili album “Svjedoci priče” i krenuli u jednu uspješnu promocijsku turneju koju je, nažalost, prekinuo rat. No, njihovo je prijateljstvo preživjelo. Već u ranim 90-ima ponovo su nastupali zajedno i družili se. Do kraja.

Postojanje

- On je bio moj mentor, moj prijatelj, moj stariji brat, moj kolega. Bio je vrlo duhovit čovjek, osoba koja nije znala lagati. On jednostavno fizički nije mogao lagati. Svakome je otvoreno rekao što ga ide tako da su se mnogi nelagodno osjećali u njegovu društvu. Neki su ga se čak i bojali, neki ga nisu voljeli. Arsen je uvijek bio ispravan i kao takav, naravno, sebi nije olakšavao svoje postojanje. Baš obrnuto - govori nam Predin koji je na sam spomen Arsena nesvjesno počeo tiše govoriti, a lice mu je poprimilo sasvim novu dimenziju. Priznaje nam da mu laska što ga, uz Balaševića i pokojnog Arsena, svrstavaju među trojicu najboljih i najvećih kantautora bivše Jugoslavije.

- To je velik kompliment. Učio sam od njih i obožavao način na koji su radili svoje pjesme. Pokušavao sam uz njih stvoriti svoj stil i pisanja i izvođenja. No, moja otežavajuća okolnost je bila to što sam zbog jezične barijere radio na puno manjem prostoru. Tek sam posljednjih godina skupio hrabrosti i počeo pisati na hrvatskom i bitno proširio svoju publiku. Kad sam počeo raditi sam i kad je Arsen prepjevao moju pjesmu “Čekaj me”, znao sam da sam na dobrom putu - kaže Predin koji i za Balaševića ima samo riječi hvale.

Genijalan autor

- On je genijalan autor koji je napisao stvarne pjesme iz kraja u kojem živi i teško će ga bilo tko nadmašiti. Znači, iz lokalnog je pisao univerzalno, što je strahovito teško, a pogotovo tako spontano kao što zvuče njegove pjesme. I one koje imaju dugačak tekst i koje su sadržajnije zvuče kao da ih je napravio u dahu, preko noći. Nažalost, imao je nekih nesreća sa svojom kćeri koje su utjecale na njegovu karijeru. Mislim da su ga i svi ti tužni ratovi koji su se dogodili autorski promijenili. Veselje onih ranih pjesama zamijenila je tuga ovih posljednjih. Nadam se da će ponovno naći neko veselje i da će napraviti još neku pjesmu o pijetlu - kaže Predin koji je svojedobno, baš kao i Balašević, imao problema zbog svojih pjesama. Doduše, s jednom bitnom razlikom. Balaševića su napadali poslije rata, a Predina prije.

Naime, za vrijeme bivšeg režima, dva mjeseca prije koncerta tekstovi su se po zakonu morali prijavljivati na stanici “ljudske milicije” u gradu u kojem si htio nastupiti. Komandir bi tada čitao tekstove i ako se s nekim nije složio, pjesma bi bila zabranjena. Ta je sudbina zadesila poznatu Predinovu pjesmu “Praslovan”.

- U jednom je trenutku sve skupa prestalo. To su one tri poznate faze. Prva faza starog sistema bila je zabrana. Pokušali su nas zabraniti zbog riječi “lačni”, što znači gladan, a u Jugoslaviji navodno nije bilo gladnih. Drugi problem je bio Franz sa slovom “z”, dakle germanizam, pa su zbog toga htjeli zabraniti naše ime, a tako i bend. Kada im to nije uspjelo, krenula je druga faza - faza ignoriranja. Znači, gdje god smo napravili dobar koncert, to nije bilo objavljeno ni u jednom mediju. Jednostavno nismo postojali. Treća faza je faza nagrađivanja. Dobio sam nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. To znači da su se svi oni koji su nas kontrolirali lijepo slikali s nama i na taj način poručivali: “Vidite, mi njih volimo, oni su naši” - prisjeća se Predin i napominje kako je ta treća faza imala moment diskreditacije. Međutim, isplatila se jer su ih na kraju pustili na miru. Nakon te treće faze, više nisu morali prijavljivati pjesme jer su službeno bili nagrađivani za svoja djela i Zoran Predin osobno za svoje pjesme.

Nekih 17 godina igrao se s idejom oživjeti ili ne oživjeti Lačnog Franza. I nije u tome vidio nekog pravog smisla sve do prije nekoliko godina kada je naletio na grupicu mladih ljudi koji su mu počeli prigovarati što ne mogu uživo čuti neke njegove pjesme.

- Skupio sam hrabrosti samo zbog toga što su tekstovi koje sam pisao u 80-ima ovih dana postali vrlo aktualni. Tada je crkavao socijalizam, danas crkava kapitalizam, a jebena stranka je ostala ista. Rekao sam sebi: “Ponovno ću glavom kroz zid. Naći ću četiri dečka koji to vole i koji to mogu odsvirati”. Nakon toga je sve išlo jako brzo. Napravio sam izbor pjesama koje danas nešto govore i najmlađima. Puno njih je ostalo u zaboravu, ali ta nova energija dala mi je ideje za neke nove. Znao sam da ako želimo snimati nešto novo, prvo od njih moram napraviti bend. Nisam budio bend Lačni Franz, budio sam brend Lačni Franz. Odveo sam ih u Srbiju, Bosnu, Hrvatsku i od njih napravio bend. Kad sam to napravio, odlučili smo snimiti album “Svako dobro” koji će izaći negdje u rujnu. To zvuči vrlo svježe i ima smisla. Da je kojim slučajem ova ista muzika objavljena pod nekim drugim imenom, vrlo brzo bi se popela do publike. Moramo prevladati neke stare komplekse pa ćemo krenuti dalje - ističe Predin. Smatra da je nostalgija dobra stvar i da bi svatko trebao odvojiti pola sata dnevno za sjetu i nostalgiju, ali sa što manje suza.

Što mu djeca rade

Predin je otac petero djece iz dva braka. Rok ima respektabilnu inozemnu karijeru, napravio je spot za Rolling Stonese, a njegove su animacije projicirane i na pročelju Buckinghamske palače. Ostvario je svoje snove, radi na najvišoj razini i susreće ljude za koje nije ni sanjao da će ih upoznati.

Najstariji sin Andrej pisac je i novinar. Piše za odrasle i za djecu. Vrlo je plodan autor. Njegova jedina kći Zarja bavi se modom, dizajnom, kostimografijom. Žiga je student fizike i matematike. Uskoro će 21 godinu. Najmlađem je 12 i pol godina. On odlično svira klavir. Ima apsolutni sluh. Otac je ponosan na svoju djecu. Svoju sadašnju suprugu Barbaru upoznao je četiri godine prije nego što su postali par. - Ona je moja inspiracija, prijateljica, supruga, ljubavnica i moj najžešći kritičar. Nama nije dosadno. Upoznala me u mojoj najrokerskijoj fazi i od svih muškaraca, izabrala je baš mene. Već sam imao troje djece i bio sam na glasu neobuzdanog rokera - govori nam Predin i otkriva nam tajnu svog uspješnog braka:

- Nemoj drugome raditi ono što ne želiš da netko radi tebi.

Predin nije postao ono što je želio postati kao dječak. Košarkaš. Postoji još nešto o čemu mašta.

- Da nisam ovo što jesam, bio bih stolar! Volim drvo i sve što se radi s drvetom. To mi je tako toplo. Naučio bih zanat.

Stigne još, kad ode u penziju.

- Ne, ne... Poslije penzije. Nemam ja vremena za penziju.

Tagovi

Izdvajamo