SKUNK ANANSIE

INTERVJU UOČI KONCERTA NA ŠALATI Skin: 'Logičan sam tip osobe, po prirodi sam skeptična i sve propitkujem, što ne znači da ne poštujem tuđa uvjerenja'

    AUTOR:
    • Ivana Vašarević

  • OBJAVLJENO:
  • 20.03.2019. u 11:38

Lead singer of the British band Skunk Anansie, Skin, performs on the main stage during Budapest's Sziget music festival on an island in the Danube River August 12, 2011. REUTERS/Laszlo Balogh (HUNGARY - Tags: ENTERTAINMENT SOCIETY HEADSHOT) - RTR2PVHF
REUTERS

Ne želimo izazivati kontroverze, no porazno je što su problemi o kojima smo pjevali prije 25 godina aktualni i danas: rasizam, homofobija, pitanja vjere...

Svi koji su tog petka, 28. svibnja 2010., bili na Mars festivalu u dvorištu Jedinstva u Zagrebu, složit će se da je tadašnje premijerno gostovanje benda Skunk Anansie u Hrvatskoj bilo jedno od najatraktivnijih live rock izdanja ikad viđenih na ovim prostorima.

A britanska četvorka predvođena karizmatičnom pjevačicom Skin (51), pravog imena Deborah Anne Dyer, koja se tijekom spomenutog koncerta popela na krov ton-majstora i s njega skočila u nikad “nabrijaniju” i euforičniju publiku, napokon se, poslije dugih osam godina, vraća u Zagreb. Iako su u međuvremenu nastupili u klubu Aquarius (2011.) i na varaždinskom Špancirfestu (2013.), treća gaža u metropoli po mnogima se čekala i predugo, pogotovo nakon čak dva otkazana koncerta.

No legendarna Skin ovaj put ne namjerava iznevjeriti hrvatske obožavatelje - štoviše, u telefonskom intervjuu koji je dala za Jutarnji list odlučno im je poručila: “Nikakva križobolja neće me zaustaviti - ‘razvalit’ ćemo Šalatu!”. Upravo ondje Skunk Anansie svirat će u subotu 27. srpnja, u sklopu velike turneje “[email protected]” na kojoj će izvesti svoje najveće hitove.

 

Prošlo je četvrt stoljeća od vaših prvih singlova “Little Baby Swastikkka” i “Selling Jesus”. Oba je tada pratila velika kontroverza, a čini se da je tako ostalo sve do danas. Kako to komentirate?

- Moram priznati da me sve to poprilično rastužuje i deprimira. Nikad nam nije bila namjera izazivati kontroverze, samo smo htjeli pisati pjesme o političkim temama koje i sami razumijemo te pitanjima koja nas muče, no poražavajuća je činjenica što su isti problemi o kojima smo pjevali prije 25 godina aktualni i danas - rasizam, homofobija, pitanja vjere i religije općenito, politika… Jačanje desnice na globalnoj razini kojoj trenutačno svjedočimo nešto je zbog čega se svi trebamo ozbiljno zabrinuti. Nažalost, čini se da civilizacijski nimalo ne napredujemo.

 

Kad govorimo o samom procesu pisanju pjesama, koliko ga doživljavate kao svojevrsnu osobnu katarzu?

- Pisanje iz vlastita iskustva jedino je što dolazi u obzir, barem što se tiče mene i ostatka benda. Naše pjesme refleksija su naših razmišljanja, osjećaja, frustracija, životnih iskustava, dvojbi, svega što vidimo i čujemo oko sebe. I je**no smo ponosni što imamo dovoljno pametne obožavatelje koje upravo naše pjesme potiču na kritičko i “zdravo” razmišljanje, to nam je, uostalom, i cilj, ali i najveća pohvala za sve što stvaramo i radimo.

Može li se postojanje benda na bilo koji način usporediti s brakom?

- Itekako! Nas četvero zbilja jesmo poput supružnika, mi smo obitelj, ali obitelj koju voliš, obožavaš, koju si sam izabrao, što nije slučaj u stvarnom životu. Priznajte, koliko puta ste čuli da se članovi obitelji ne podnose ili čak mrze! No to s nama nije slučaj. Rasli smo zajedno, mijenjali se, sazrijevali u svakom pogledu… Iako smo karakterno vrlo različiti, međusobno se cijenimo i poštujemo, a to je najvažnije za opstanak bilo koje vrste zajednice, pa tako i benda. Čak i kad su svi drugi bili protiv nas, mi se nismo dali, uvijek se držimo zajedno - naš moto je “zaj**i sve, bit će kako mi odlučimo!”

Koliko je teško biti žena u glazbenoj industriji, osobito u vašem žanru? Jeste li ikad doživjeli bilo kakav oblik nasilja, jeste li se susretali s predrasudama i kako se borite protiv njih?

- Više ni ne brojim koliko puta su me prozvali gnjevnom, ćelavom, tamnoputom lezbijkom (Skin se deklarira kao biseksualka, op. a.)… A nakon što sam navršila 40, čula sam i kako sam možda već malo prestara za rock bend… Neke stvari stagniraju, a neke se ipak polako mijenjaju nabolje. Ali tako je valj­da ženama u svim branšama. Zato treba inzistirati na što kvalitetnijem obrazovanju, ono mora biti dostupno svim ženama, trebamo se međusobno ohrabrivati i boriti za ravnopravnost na svim poljima.

Primjerice, slučaj Harveyja Weinsteina i zlostavljanja žena u Hollywoodu barem je donekle prekinuo začarani krug šutnje zbog osjećaja srama i dodatnog stigmatiziranja žrtava te potaknuo novu žensku borbu, ali ne smijemo zaboraviti da u mnogim dijelovima svijeta i dalje žive žene kojima su zakinuta osnovna ljudska prava, koje su zaboravljene od svih institucija. Za njih se trebamo boriti još jače i snažnije.

 

Osim pjevanja, izgradili ste uspješnu karijeru i kao DJ-ica, okušali se kao model, a imate i fakultetsku diplomu iz dizajna interijera. Postoji li nešto što Skin ne može, a voljela bi znati?

- Želim usavršiti svoj talijanski! Malo sam ga učila kad sam bila u žiriju talijanskog “X Factora”… To je bilo super zabavno iskustvo, ponekad nije loše maknuti se iz vlastite zone komfora i raditi nešto potpuno novo, definitivno bih sve ponovila!

Na pozornici djelujete nevjerojatno moćno i buntovno. Kakvi ste bili kao dijete?

- Zapravo sam bila mirna djevojčica, a takva sam i kao odrasla žena! Više ne idem u crkvu, to je jedino što se promijenilo. Majka mi je jako religiozna i morala sam ići u crkvu svake nedjelje, ali prestala sam kad mi je bilo 14. Zašto? Jer sam vrlo logičan tip osobe, po prirodi sam skeptična i sve propitkujem, uključujući i Bibliju, što naravno ne znači da ne poštujem uvjerenja drugih ljudi, makar ona bila dijametralno suprotna od mojih.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo