OLJA DEŠIĆ

ISPOVIJEST RIJEČKOG GLAZBENIKA KOJI JE NAKON EUROSONGA ODBIO SOLO KARIJERU JER GA JE SLAVA NERVIRALA 'Curice su vrištale na koncertima moje ime...'

    AUTOR:
    • Klara Rožman

  • OBJAVLJENO:
  • 11.08.2018. u 14:35

Rijeka, 230718.
Trsat, studio Maraton. Glazbenik Olja Desic.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
Matija Djanješić / CROPIX

Kompozitor, instrumentalist, glazbeni producent i umjetnički voditelj riječkog studija Maraton ljubav prema glazbi naslijedio je od svoje obitelji, sa šest godina bio je na tečaju klasične gitare, a sa sedamnaest na Eurosongu

Kada bih bojom opisivao muziku, onda bi to, ovisno o stilu i boji glazbe na kojoj radim, bile nijanse crvene, zelene i plave: red, green & blue. A te tri boje najviše i osjećam. Ono u što sam siguran je da je moj doživljaj glazbe pun nijansi i nikad nije crno-bijeli - kaže riječki glazbenik Olja Dešić. Skladatelj, instrumentalist, glazbeni producent i umjetnički voditelj riječkog studija Maraton ljubav prema glazbi naslijedio je od svoje obitelji.

- Nitko se od mojih nije glazbom bavio profesionalno, ali svi imaju sluha i u kući se uvijek svirala gitara; svirali su tata, brat, pa i sestra. Sve počinje na kućnom ognjištu, pa je moj prirodni talent u najranijem djetinjstvu dobio podršku okoline. Moji su me, kad sam imao šest godina, upisali na tečaj klasične gitare.

Uz logorsku vatru

Kad sam shvatio da postoje akordi, a ne samo pisane note, podivljao je moj smisao za improvizaciju i prve romantične ljubavne pjesme napisao sam tijekom osnovne škole i svirao ih uz logorske vatre. Na kraju ostaješ sam, svi se pokupe u parovima, ali, srećom, ne fali ti repertoara. U osnovnoj školi počeo sam pjevati u zboru.

Glazbeni tečaj bio je super početak iako sam solfeggio mrzio, tj. bojao sam ga se. Kasnije, tijekom srednje Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova u Rijeci, solfeggio mi je postao najbolji ‘prijatelj’, možda i jedna od mojih najrazvijenijih glazbenih vještina, zahvaljujući profesorici Maši Legac - govori Olja koji je rastao na pop i rock glazbi.

Eurosong

- Sa pet godina naučio sam staviti ploču na gramofon i prva pjesma koje se sjećam bila je ‘Love me do’ Beatlesa. Ujedno je to najtopliji zvuk neke pjesme i duboko je urezan u mojoj podsvijesti kao glazbeno utočište od svega onoga što mi se ne sviđa, a okružuje me. U kratko vrijeme od tada naslušao sam se ‘primarnih’ Beatlesa, da bih poslije krenuo u njihove kompleksnije faze, pa je uletio nikad prevladani Clapton i kraljevski Queen. Uz glazbenu školu, naslušan sam i ozbiljne literature, koju obožavam, a puno poslije sam je dodatno analizirao učeći se simfonijskoj orkestraciji - kaže glazbenik.

Ima li uzore u svojem poslu?

- Volio bih svirati bass kao Henry Radanović ili Nathan East. Volio bih svirati klavir i pjevati barem kao Oliver Dragojević ili Paul McCartney. Volio bih da mi gitara plače kao Elvisu Staniću, Ivanu Pešutu ili Ericu Claptonu. Volio bih skladati ili orkestrirati kao Zdenko Runjić, Nino Rota ili John Williams - otkriva Olja koji aktivno nastupa od svoje trinaeste godine, kada je ušao u riječke Putokaze.

- Ja sam u Putokazima, koji su tada bili zbor, a ne grupa, ‘našao dobar bend’, kako kaže Johnny. Snimio sam već do dvadesete godine nekoliko LP i CD ploča, obišao državu i šire, pisao vokalne aranžmane, koncertirao u velikim dvoranama i sudjelovao nadalje na projektima Putokaza - ističe Olja, koji je s grupom Put i pjesmom “Don’t ever cry” prvi put predstavljao Hrvatsku na Eurosongu. Imao je samo 17 godina.

- Grupa Put nastala je slučajno, iz Putokaza, zahvaljujući pjesmi koju su nam ponudili Đorđe Novković i Andrej Baša. Kako je to bio previše estradni mainstream za taj naš umjetnički trenutak, ja sam napisao vokalni aranžman u našem stilu. Put je iskakao od svega ostalog te godine na Dori, ali i u Irskoj. Iskustvo eurovizijske estrade nije mi se svidjelo, prerane ‘infekcije’ sindromom zvijezde morao sam se godinama rješavati - priznaje muzičar koji surađuje s nizom izvođača: Nenom Belanom, Markom Toljom, Elvisom Stanićem, Doris, klapom Cambi, surađivao je s Oliverom...

- Surađujem često, a to mi je poslastica, i s orkestrima: Simfonijski orkestar HRT-a, Dubrovački simfonijski orkestar, Riječka filharmonija, tj. orkestar Opere I. pl. Zajca, Zadarski komorni orkestar, raznim zborovima, mnogim klapama, vokalnim sastavima… Upravo orkestriram glazbu za dokumentarac u produkciji HRT-a, i to glazbu Nenada Bacha, a izvodit će je i snimiti Simfonijski orkestar HRT-a u rujnu - kaže autor koji najčešće sklada popodne ili navečer.

Stvara u sreći

- Kad krene fjaka poslije ručka, čaša vina pomaže, pa kad se krv iz mozga prebaci u manje analitičke dijelove tijela, bliže srcu, smiruju se mentalni proboji, brige… Tad ide. Stvaram samo kad sam sretan, čak i kad pišem tužne pjesme - kaže autor nekoliko mjuzikala poput “Hakove prometne pustolovine”, “Vatra”, “Ajmo ti, ja i ti”, “Sušak Sušak”, “Magic Musical”.

- Nije slučajno da sam i odabrao završiti certifikate orkestracije za film i TV na Berkeleyu - govori umjetnički voditelj studija Maraton koji je u drugi plan stavio vlastitu pjevačku karijeru.

- Ne u drugi, nego u sedmi plan. Spomenuo sam prije infekciju estradom i slavom. To mi se dogodilo sa 17 godina, kad smo bili na Eurosongu. Curice su vrištale na koncertima moje ime kad smo se vratili u Hrvatsku. Bio sam zbunjen. Vodilo je to u smjeru da postanem solist. No, nisam bio izraziti frontmen niti seks simbol. Nekoliko najvažnijih glazbenih menadžera nudilo mi je ugovore na 5 godina. Uvijek je tu bio potreban neki kompromis u glazbenom stilu, ili ono ‘daj, trebaš raditi taj pitki dance’...

Ja sam već previše bio željan istraživati struku, da bih svoju eventualnu karijeru trendovski podredio samo svojem estradnom liku - govori Olja čiji radni dan u prosjeku traje između osam i četrnaest sati.

- Imam nekoliko poslova: sviram u Belan i Fiumens, imamo oko 70 svirki godišnje, geografski dislocirano po regiji. To je oko 120 dana na putu (s povratkom). U Rijeci vodim dva tonska studija, jedan od njih je i škola Maraton, u kojoj sam ravnatelj/umjetnički voditelj. Aranžiram i pišem pjesme u studiju ili kod kuće za klavirom, a simfonijske i vokalne aranžmane najčešće pišem u kombiju na putovanjima, pa kvalitetno opravdavam krivljenje kičme -  kaže glazbenik koji slobodno vrijeme najradije provodi u prirodi.

- Šećem utroje. Žena, pas, ja. Lungo mare u Kostreni. Sve više uživam u stvarima koje su čista priroda. Nastojimo rutinu ručka za kućnim stolom zadržati kao pravilo. Stalno sam u nekom društvu: kad sam u Rijeci, baza mi je Trsat i njegovi old-school pubovi, bez prevelike gužve i galame. Imam svoj ‘kafić uzdravlje’ odmah ispod studija i to mi je dnevni boravak - zaključuje Olja Dešić.

Tagovi

Promo

Izdvajamo