BIOGRAFIJA FREDDIEJA MERCURYJA (2)

Izlazio je sa ženama ali više su ga zanimali njihovi gay prijatelji. Bilo ga je sram, a AIDS se širio planetom. Ali Queen je rasturao

Getty Images

 

Makar sanja svirati s postavom u kojem je već polovica članova budućeg Queena, s ondašnjim bendom Smile, u kojem je vokal njegov prijatelj Tim Staffell, a sviraju Roger Taylor i Brian May, Mercury će morati pričekati još neko vrijeme da se zvijezde poslože njemu u prilog.

 

U to doba član je Ibexa, benda iz Liverpoola. U Ibexu se smiju na račun Mercuryjeva odijevanja, zabavlja ih njegovo afektiranje, zovu ga “stara kraljica”. Kombinacija trojice sjevernjaka iz radničke klase i londonskog kicoša porijeklom iz Zanzibara mnogima je bila čudna; nisu imali sreće u pronalaženju gaža po Londonu.

Mercury se hrva s vlastitom seksualnošću, izlazi s nekadašnjom kolegicom sa studija, Rosemary Pearson, no kontinuirano pokazuje velik interes za krug njezinih homoseksualnih prijatelja, a ona ga nakon kratkog vremena - ostavlja.

 

U nešto više od sedam mjeseci prolazi nekoliko bendova - Ibex, Wreckage i Sour Milk Sea. Konačno Smile ostaje bez pjevača, zovu Mercuryja koji, jasno, pristaje. Tad je već na okupu tri četvrtine budućeg Queena (Freddie Mercury, Roger Taylor i Brian May).

Početkom 1970-ih započinje vezu s Mary Austin, ženom koja će u njegovu životu imati bitnu ulogu. Za sebe dvoji je li biseksualan, heteroseksualan ili homoseksualan. Unatoč dekriminalizaciji homoseksualnosti, homofobija je u tadašnjoj Engleskoj velika.

“Bilo je to teško vrijeme za nekoga kakav je bio Freddie, mladića koji je odgojen uz vrijednosti i navike koje ne samo da su odražavale kolonijalnu Aziju, nego i strogu religiju njegovih roditelja Parsa (zoroastrizam), vjeru koja je homoseksualnost smatrala oblikom štovanja demona…”, pišu Mark Langthorne i Matt Richards, autori biografije, govoreći o Mercuryjevu manjku samopouzdanja i osjećaju srama povezanom s homoseksualnošću. U to se doba mučio prihvatiti samog sebe.

Getty Images
 

“Za mnoge je u ono vrijeme sram povezan s homoseksualnim statusom bio gotovo nepodnošljiv. Sram, emocija koja proždire dušu. Osjećaj da ste iznevjerili. Vjerojatno je svakome tko je rođen nakon 1980. teško uopće shvatiti što je to značilo, a nešto kasnije je stigma da ste HIV pozitivni i da imate AIDS bila blizu tome”, objašnjavaju Langthorne i Richards.

Koncem 1960-ih pokret za prava homoseksualaca jača u SAD-u, u američkom je tisku u to doba objavljena i prva naslovnica s pričom o gejevima i lezbijkama. Englesko se društvo otvara sporije. Godine 1972. u Londonu je održan prvi Gay Pride, 700 ljudi hodalo je od Trafalgar Squarea do Hyde Parka; dočekali su ih zastrašivanjem i neprijateljstvom. Iste godine počinje izlaziti Cosmopolitan, časopis namijenjen novoj skupini mladih, ambicioznih profesionalnih žena. O muškarcima pišu kao o “ranjivim, ovisnima i emocionalnim ljudskim bićima”. Događaju se i velike promjene u muškoj modi.

Usred uspona glam rocka, 1972., David Bowie stvara Ziggy Stardust i postaje glavnom temom svijeta rocka. Činilo se da to nikome ne smeta, ili da nitko ne vidi njegove otvoreno homoseksualne konotacije. U Londonu se počinje prikazivati “The Rocky Horror Show”, u kojem se pojavljuje cross-dressing. Iznenada, početkom 1970-ih, zahvaljujući imenima poput Micka Jaggera, androginija ne samo da postaje prihvaćena, nego su je počeli i poticati.

 

Mercury nema namjeru govoriti o svojoj homoseksualnosti, a dojam je da publika u to doba ništa ni ne sumnja.

Međutim, 1980-ih tabloidi postaju brutalni, žele priču, intimu, sve što prodaje novine, pod svaku cijenu.

Gej zvijezde, koje u ono vrijeme i nisu bile otvoreno gej, progone paparazzi i novinari, tabloidi drže javnost u strahu od tzv. “gej kuge”, a na vrhu liste ljudi koji su meta, čiji životni stil izaziva znatiželju, našao se Freddie Mercury.

HIV-om se vjerojatno zarazio u prosincu 1982.

Osamdesetih je čest gost londonskih gej noćnih klubova, posebice poznatog Heavena, s pripadajućim barom The Cellar Bar u kojem je radio Robert Lang i koji je u ono vrijeme imao “mračnu prostoriju” u kojoj je sve prolazilo. Lang se Mercuryja dobro sjeća.

Često su razgovarali prije nego što bi se klub napunio. “Sjećam se da mi je pričao o New Yorku i to je bio razlog zašto sam otišao onamo. Nismo razgovarali baš toliko često, možda bismo popričali jednom u nekoliko mjeseci, ali kada jesmo, razgovor bi potrajao i sat vremena u razdoblju dok još nije bilo previše gostiju u baru. Nismo razgovarali ni o čemu posebno, nikada o njegovoj slavi ni zvjezdanom statusu. Čudno je kakve stvari čovjek zapamti. Dok smo jedne večeri razgovarali, ispričao mi je san koji je sanjao, u kojem svi pomru.”

 

Prema riječima njegovih prijatelja, Mercury je otišao u krevet sa stotinama muškaraca. Mnogi koji su ga poznavali kažu da se jako bojao biti sam, posebice noću. I sam je govorio da je njegovo promiskuitetno ponašanje zapravo pokušaj da izliječi usamljenost koja ga je mučila te da zacijeli ožiljke koje su mu ostavile njegove veze. Osjećao je da mora braniti sklonost ka seksu bez ikakve emocionalne angažiranosti. Uživao je u seksu seksa radi, ali imao je potrebu i za sigurnošću koju sa sobom donosi stabilna veza; pokušava imati i jedno i drugo.

“Želim imati i ovce i novce”, priznao je. “Želim sigurnost, ali želim i slobodu.” Većinu muškaraca koje bi pokupio vodio je u svoj stan na provod za jednu noć, iako je imao i više veza od kojih su mnoge bile burne.

S bolešću se nosio uspješno sve do 1991. godine. Te godine napredovala je progresivnom brzinom i došla do kraja. Poživio je dvije ili tri godine dulje od onoga koliko su u to doba prosječno živjeli oboljeli od AIDS-a.

U listopadu 1988. u Barceloni su Montserrat Caballé i Freddie Mercury skupa pjevali na dočeku olimpijske zastave. Imao je problema s grlom, plan je bio da samo otvara usta uz snimku, no kad su se njih dvoje popeli na pozornicu, matrica je svirala pogrešnom brzinom - nastup je morao biti zaustavljen, vrpca premotana. Publici i novinarima bio je to izdajnički znak, a čim su čuli da ima upalu grla, krenule su glasine da ima AIDS.

 

Montserrat Caballé bila je među rijetkima koji su znali koliko je zapravo bolestan. Za jednog od njihovih ranijih snimanja ustuknuo je pred uobičajenim zagrljajem, izbjegao poljubac. Tad joj je rekao da je HIV pozitivan. Bojao se da je ne zarazi. U to vrijeme nitko nije znao kako se bolest prenosi.

Roditelje je držao na distanci. Posjećivao ih svaki četvrtak u njihovu domu u Felthamu, kući se vraćajući s kutijom neizostavnih majčinih domaćih keksa sa sirom.

U kasno ljeto 1988. upoznao ih je s Jimom Huttonom, no kako je to često radio - i ovaj je put imao izmišljenu priču za njih. Huttona je predstavio kao vrtlara, a rekao mu je i da, ako ga pitaju, kaže da spava u Ružičastoj sobi. Roditelji nisu posumnjali tu priču. Nikada nisu komentirali prirodu njegova odnosa s Jimom, koji ga je često sljedećih mjeseci vozio u njegove tjedne posjete kući.

U ljeto 1990., a u to vrijeme već je imao maleni kateter na grudima, ispod lijeve ključne kosti, kako bi olakšao intravenozni unos lijekova, svoju bolest otkrio je sestri Kashmiri. Ipak, inzistirao je na tome da ništa ne kaže roditeljima.

Oni će, baš kao i ostatak svijeta, da boluje od side saznati iz priopćenja za javnost koje je, na iznenađenje većine bliskih prijatelja koji su znali s čim se nosi, obavio posljednjih sati života, zapravo nepuna dva dana prije nego što će umrijeti.

Izdvajamo