NOVI ALBUM EDE MAAJKE

Jak gard i intelekt, ali ne bi škodilo da je unio barem malo nade

Nakon “Spomen ploče” iz 2010. godine, revizije vlastitih hitova uz live band, Edo Maajka vratio se, kako sam kaže, s “oldskul beat, reagge, dancehall, dubstep” podlogama i porcijom novih komentara aktualne političko-ekonomske situacije u čemu su mu gostovanjima pomogli Saša Antić, Frenkie, Kandžija, Marchello, ali i Arsen Dedić te, nećete vjerovati, Željko Pervan, što je ostalo u sferi potrošnog humora.

Nova/stara reportaža

U nedavnom intervjuu Globusu Mile Kekin kaže, citiram po sjećanju, kako mu je dosta konstatacija i opisa čemera u kojem se koprcamo, a bez ohrabrenja i nade kakve je svojoj publici na posljednjem albumu ponudio Bruce Springsteen.

To je i osnovna mana “Štrajka mozga” u čijoj prvoj polovici prevladava depresija izazvana gubitkom posla, kreditnom omčom, životom na dug i lošim skorom u kladionici te politikom koja nema veze s ekonomijom nego s korupcijom i podilaženjem vlasnicima krupnog kapitala.

U takvom jadu pucaju brakovi, stradavaju djeca, a egzistencijalna nesigurnost i panika rastu, ali glavno da smo na fejsu i s mobitelom na uhu. Edo Maajka od svih pojedinačnih regionalnih repera - mnogi su uzeli mikrofon u ruke po uzoru na njega - još uvijek ima najjači gard, najoštriju jezičinu, najžešće grlo i najbritkiji intelekt. Zbog toga njegovo konstatiranje tog sveprisutnog svakodnevnog crnila nije jalovo mlaćenje prazne slame i slabašno kopiranje novinskih komentara nego niz socijalnih horror priča iz susjedstva. Unatoč tome što zbog drugoga braka već neko vrijeme živi na relaciji Tel Aviv - Zagreb i uspjehu zbog kojeg je lišen egzistencijalnih poteškoća, Edo i dalje nema problema s ufuravanjem u živote osiromašenih i obespravljenih, ali ipak se povremeno čini da slušamo pjesme koje smo već dovoljno puta čuli ili da gledamo novu, no zapravo staru reportažu o propasti poduzeća i nemogućnosti pronalaženja posla. Tu socijalnu tematiku ipak je uvjerljivije na svom posljednjem albumu iznio General Woo. Nade nema i nitko je nudi. Ni politika, ni kapital, ni rad, a ni Edo.

Najdomljivije pjesme

“Imaš li ti šta para” (parabola o kvartovskim posudbama i zaduživanju država kojima prijeti bankrot), “Facebook” (konstatacija o lošim stranama te društvene mreže i interneta uopće, posebice u nas gdje se nakon tri-četiri posta uvijek sve vraća na kavgu o partizanima i ustašama) “Drukčiji” (o razlikama između starosjedioca i dotepenaca ma o kojem gradu govorili i “Ratata/Moj DJ” s efektno ubačenim vuvuzelama (o mržnji kojom su zadojeni klinci na svim stranama svijeta) najdojmljivije su pjesme sa “Štrajka mozga”.

U takvim vremenima jedino je dobro narodnjacima, ma otkuda dolazili, jer nije “Džigera beat” samo specifičnost Balkana. Imaju i Amerika i Europa svoje narodnjake.

A i pod teretom krize te u strahu od sloma kapitalizma europske države, umjesto okretanja lijevim idejama i socijalnoj politici, sve više usvajaju dojučerašnje “balkanske specijalitete” poput primitivnog šovinizma, gaženja radničkih prava, kapilarne korupcije te sprege krupnog kapitala i podaničke politike.

Postavljanje na nož

Spomenute pjesme s efektnim beatovima, a u kojima se s lokalne odmiče ka globalnoj razini, najjači su dio “Štrajka mozga”.

No, koliko god Edo bio vješt u rimama i oboružan jakim glazbenim podlogama, njegov prijatelj i kolega Damir Avdić na “Mein Kapitalu” - uz neka temeljna ekonomska, filozofska i politička pitanja - rifovima i stihovima impresivnije je sažeo i na nož postavio stanje stvari u današnjem svijetu u kojem 1000 najbogatijih Britanaca, unatoč krizi, postadoše još bogatiji.

Nije Edino vrijeme prošlo, ali valja reći kako ni sa “Štrajkom mozga” nije dobacio do šok-terapije s prva dva albuma.

Izdvajamo