Ostavila je violinu u hotelskoj sobi kako bi zavarala KGB-ovce i taksijem se iz Finske odvezla do Švedske, zatražila i dobila azil i postala jedna od najuglednijih svjetskih violinistica!
Bilo je to 1983. godine i tada je zapravo započela velika karijera danas 59-godišnje Viktorije Mullove koja je 15. travnja nastupila u ciklusu Lisinski subotom (iznimno u nedjelju) uz pratnju Bergenske filharmonije.
Koganova učenica
Do dramatičnoga bijega kojim je slijedila i druge slavne sovjetske umjetnike, poput baletana Nurejeva i Barišnjikova, Mullova je već bila laureatkinja natjecanja “Sibelius” i “Čajkovski”, učenica velikoga Kogana, ali i “ledena djevojka” kako su je zvali zbog plahe naravi i očite nesigurnosti prisutne još od djetinjstva u strahu od mogućih posljedica ne bude li tako uspješna kako se od nje očekivalo.
Ostala je ne samo uspješna nego je postala i jedna od najosebujnijih glazbenih ličnosti našeg doba, violinistica koja osim klasike s najvećim svjetskim orkestrima svira baroknu glazbu, na instrumentu kojem je čelične žice zamijenila crijevnima prilagodivši se maksimalno autentičnim povijesnim izvedbama, izvodi suvremenu glazbu, naručuje novu, istražuje brazilske idiome u projektu “Stradivarius in Rio”, svira pop i jazz... ukratko čudo od žene koja je u mlađim danima imala i buran privatni život. I što reći kako je svirala Sibeliusov Koncert u d-molu op. 47, jedan od najtežih i najljepših ikad skladanih?
Onako kako je svjetska kritika mazi kao “najelegantniju, najprofinjeniju violinisticu nježne izražajnosti u planetarnim razmjerima”. Nema se tome što dodati ni oduzeti. Viktoria Mullova doseže savršenstvo zvuka, tehnike i interpretacije u svemu što svira, ovaj put u glazbi skladatelja iz čije je domovine otišla u svijet.
A uz nju i druga senzacija večeri - Bergenska filharmonija, jedan od najstarijih svjetskih orkestara ako ne i najstariji, utemeljen još 1765. godine! Nacionalni norveški orkestar bio je i Griegov orkestar, a danas ga vodi 44-godišnji Edward Gardner, dirigent sjajne karijere unatoč mladosti za nekoga tko nastupa od Metropolitan opere do milanske Scale, a dobitnik je među ostalim priznanjima i Nagrade Laurence Olivier te naslova Dirigent godine Kraljevskog filharmonijskog društva.
Manje je više
Gardner je dirigent koji očito cijeni devizu “manje je više” jer minimalističkom gestom postiže maksimum. Dragocjen je suradnik u muziciranju sa solisticom, orkestar blistava zvona reagira na blagu manualnu tehniku poput švicarske urice, snažan je i dramatičan u uvertiri-fantaziji “Romeo i Julija” P. I. Čajkovskog, a pomno razasut po mističnim puteljcima Simfonijskih plesova S. Rahmanjinova u kojima se ne pleše, nego razmišlja. A treba već misliti i na finale ciklusa nazvanog s pravom “Preko duge”. Jer u svibnju čekamo još i Ivu Pogorelića!