SJEĆANJE NA PISCA

JEDNO PISMO PRERANO POSLANO U RAJ Operna praizvedba koje nikad neće biti

    AUTOR:
    • Jagoda Martinčević

  • OBJAVLJENO:
  • 09.08.2018. u 12:27

Zagreb, 220113.
Nedjeljko Fabrio, hrvatski pisac i dramaticar.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / HANZA MEDIA

Nedjeljko Fabrio

Točno je 20 godina otkako je moj dragi glazbeni Nedjeljko odaslao jedno važno pismo. Adresa je glasila RAJ, pismonoša je bio časopis Kolo/4 1998. Matice hrvatske, a naslov pošiljke “Pismo gospodinu Augustu Abramoviću Adelburgu”.

Ushićeni a pasionirani ljubitelj glazbe, naš Domenico, žurio se javiti jednom starom žitelju rajskih livada da će mu se opera uskoro izvesti, i to velikim dijelom i njegovom zaslugom. Bio je to finale velike potrage i istraživanja Fabrija i prijatelja mu, skladatelja i dirigenta Zorana Juranića za operom “Zryni​“ Augusta Abramovića Adelburga, skladanom i praizvedenom u Pešti 1868., čak osam godina prije Zajčeva “Zrinskog”!

​Danas znamo da s tim “Zrinskim” prije “Zrinskog” kakvog danas poznajemo nije bilo ništa, no još pamtim ozareno Nedjeljkovo lice i čitam kako nakon pronalaska partiture u Sečenijevoj nacionalnoj knjižnici u Budimpešti “javlja” autoru da noćnim budimpeštanskim vlakom u Zagreb stižu kutijice mikrofilmova na kojima je zabilježen “Zryni”. O djelu se i prije Fabrijeva i Juranićeva rudarskog posla u Zagrebu nešto znalo, iz zapisa Abramovićevih suvremenika i dijelova nepotpune partiture pohranjene u Hrvatskom glazbenom zavodu. No tek je Fabrijev zarazni istraživački entuzijazam, potpomognut stručnim znanjem akademika Juranića, dao naslutiti da bi nešto od cijele priče moglo i biti.

Iz raznoraznih razloga Abramovića je Zagreb po drugi put odbio, a moj je Nedjeljko utihnuo u onu svoju svima znanu rezignaciju i - nastavio slušati glazbu. Nije bilo koncerta ili operne izvedbe na kojima se lijepa sjedokosa glava književnika nije zamijetila, ne prečesto je bio voljan upustiti se u kakvu glazbenu raspravu, ali je zato u miru i tišini marljivo zapisivao dojmove i razmišljanja o glazbi koja su se napokon našla i ukoričena u dvije knjige eseja i kritika “Maestro i njegov šegrt” 1997. i “Orfejeva djeca” 2008. godine.

U hrvatskoj glazbenoj publicistici ostat će dragocjena svjedočanstva ne samo vremena i događaja koje je bilježio nego i primjer pametnog i lijepog njegovanja glazbe koju kao da nikad nije htio povrijediti. Radije je toj svojoj doista strasti dodavao najrazličitije asocijacije, iz bogatog eruditskog znanja crpio je i usporedbe i ocjene, pomno važući razloge zašto o tome i tome baš treba pisati. Ili, ne pisati! Svojoj miljenici operi ostavio je i nekoliko vrijednih prijevoda, poput biografije Giacoma Puccinija iz pera Leonarda Pinzautija.

​Muzikalnost Nedjeljkove rečenice uvijek me iznova iznenađuje u bogatstvu boje i tona. A to je glazbi, kad se o njoj govori ili piše, ipak najvažnije.

Izdvajamo