Kad se Renato Metessi 2002. godine vratio s albumom “Automatski piloti” doimao se spremnim za revitalizaciju karijere započete početkom 80-ih s kratkotrajnom Patrolom i nastavljene sa Zvijezdama koje su se ugasle pred rat. Nažalost, promotivni napori su izostali, a time i šansa za veliki comeback kakvog Metessi, “pravovjerni plesač na zapadnoj strani grada” i jedan od autohtonih zagrebačkih rock’n’roll pjesnika, definitivno zalužuje. Dvije godine kasnije izašao je tek nešto manje uvjerljiv “Veliki strašan film”, ali ni taj, pa ni energičan live album “Strast i znoj u Tvornici” s najvećim hitovima Zvijezda i studijski “Mondo Boingo” s restauriranim novovalnim pjesmama iz svog i portfelja svojih kolega, nije uspio vratiti Metessija na poziciju koju je uživao s Patrolom i Zvijezdama tijekom 80-ih.
Vidjesmo nedavno u slučaju Psihomoda kako su dovoljna samo dva uzastopna hita u kraćem vremenu da se osvoji i Dom sportova. Analogno, barem tako smatram zbog naklonosti Metessijevoj lirici u kojoj se zrcale blještavi neoni centra grada i mračne, slabo asfaltirane uličice zapadnih predgrađa Zagreba, bila bi šteta da njihov tvorac ponovno ne ugleda vrhove top-lista najemitiranijih radijskih pjesama ili ne dođe u prigodu rasprodati barem Tvornicu kulture.
Tim više jer se Metessi i danas doima poput buntovnika sa srcem na reveru i s ne baš puno kinte u džepu; potonje zbog toga jer je uvijek bio iskren, tvrdoglav, vjeran sebi i poetici koja je slavila sve one “luzere iz kvarta” koji su popodne skidali radne mandure da bi navečer u kožnjacima hitali ka centru i tamo prodavali spike, bajke i zjake. Romansiranju takvih likova, koji natežu toplo pivo na klupici ispred mini-marketa, Metessi je i danas ostao vjeran, samo što su ga u 80-ima hitovi išli, a danas ne. Ponajmanje njegovom greškom.
Stoga bi bilo lijepo da se Metessiju, nakon dugo godina, posreći s albumom “Ljudi od slame”, ponajviše u dosluhu s novovalnim zvukom i stilom Patrole i Zvijezda iz “zlatnih 80-ih” na koje se referira iz vizure čovjeka koji je mogao postati štošta, ali mu to nije pošlo za rukom jer je “ostao sasvim nesvrstan, pošten bravar, k’o Tito drug” i to sve u “zemlji mladih japija” gdje je sve puno “loših kopija” i “nedočekanih mesija”, kako pjeva u uvodnoj “Jučer, danas, sutra” s fino ugrađenim vokalnim harmonijama u stilu Beach Boysa.
Recentni singl “Pjevam i plešem” - nevjerojatno ako barem taj ne postane hit – osobna je iskaznica pjesnika u kojoj se Metessi doima poput karike koja povezuje Brucea Springsteena i Toma Pettyja s pjesnicima poput Briana Fallona iz The Gaslight Anthema, a to vrijedi i za eskapističke “Amsterdam” i “Meksiko”. “Slobodni”, s melankoličnom melodijom i uznositim refrenom, još je jedan pun pogodak, kao i naslovna pjesma o prijateljima koji su se razišli na sve četiri strane svijeta dok ovdje “ljudi od slame troše naše dane” i “sišu naše snove, stvaraju nam more”. Za utjehu, uvijek nam ostaje “Shotgun blues”.