PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

Kako je Parni valjak prvim studijskim albumom u posljednjih pet godina pregazio vrijeme (iako se početkom 21. stoljeća doimalo obrnuto)

 

Treba li naći provodni motiv Husova autorskog opusa, onda bi to bilo vrijeme, a dvije godine uoči 45. obljetnice osnutka najdugovječnijeg rock benda na ovim prostorima teško da bi se mogao iznaći adekvatniji naziv za novi album Parnog valjka koji posljednjih godina proživljava “arenašku” renesansu, trajno zabilježenu i na CD/DVD izdanju “Live In Pula” (2017).

Četiri godine ranije Valjak je albumom “Nema predaje” (2013) najavio da ne odustaje od borbe za vlastiti tron i zazvučao živahnije, uvjerljivije i poletnije (nego u prethodnih deset-dvanaest godina tijekom kojih je tri-četiri sezone proveo u hibernaciji), a Hus kroz Akija u pjesmama poručivao da “ima tanke živce” i da “je korak do pucanja” te da “nema šanse prevarit’ vrijeme” iako je bend poručivao i onu “vrijeme je na našoj strani”. No, bijaše to davno, u nekim drugim, možda i sretnijim vremenima.

S novim albumom “Vrijeme” Hus, pak, potvrđuje da, unatoč uspjesima koje je Valjak imao u ovoj dekadi, najbolje radi kad je nezadovoljan. Stoga se u bluesu “Dosta mi je tog” našlo i rezona i mjesta za stihove “jebeš ti ovakvo vrijeme/nema teme kojoj tema nije vrijeme/ovo vrijeme nije moje vrijeme”. Kao da je bio u dosluhu s Borisom Beleom iz Buldožera i njegovim opservacijama s albuma “Dobri duhovi prošlosti”, a u pjesmi “Ljubav” i s Vladom Kreslinom s kojim je Valjak svojedobno kolaborirao u pjesmi “To ni političen song”. Netko će reći da su to samo gunđanja starih, dobro stojećih rokera (čije je vrijeme prošlo), no rekao bih da su takvi u krivu jer mnogo je toga ranije bilo bolje i pravednije, zdravije i jednostavnije.

 

I ne, takav dojam nema veze s nečijom mladošću ili starošću. Stoga je i hard rock “Nema signala” jetka ironija modernih vremena u kojima smo svi izgubljeni kad smo bez signala za mobitel premda, kako Hus inteligentno sugerira u uvodnoj skladbi, samo vrijeme ne možemo kupiti. Sve ostalo je online, često i free, no zašto se onda mnogi osjećaju poput stalnih gostiju ne baš imaginarnog “Hotela Apatija”, smještenog u susjedstvu “Psihopatije bajne” Detoura? To je još jedna širokopojasna Valjkova balada kakve glasom može iznijeti jedino Aki koji u “Samo ti (Norma Belle)” jednako uvjerljivo pjeva kako “u ovom gradu sreće nema dok ne zažmirim” i “pitao sam suca, pitao sam doktora/ nitko ne zna reći što to s nama ne valja/jer ovdje nitko ništa ne zaboravlja/a osjećaj je dobar kad se oprašta”.

Hus, povremeno, biva političan i kad ne piše “politične songove”, a kao dokazanom emotivcu, stasalom na zasadama hipijevštine, ne manjka mu idealizma. Kad žali za minulim vremenima, a to čini već barem četvrt stoljeća tijekom kojih je ipak ostao jednim od najuspješnijih u svom poslu, ipak nalazi snage sebe, svoj bend i publiku uvjeriti da ima smisla nastaviti dalje. Pa u primjereno stonesovskoj “Opet se smijem” poručiti da to čini i kad su dobre vijesti samo još jedna prijevara i kad zna da ovdje nikada neće biti bolje.

Razlog? “Ljubav”, čvrsta arena-rock pjesma, ali i druga centralna tema Husovog opusa pa i albuma “Vrijeme”, a zbog koje “zauvijek smo mladi, zauvijek smo sretni”. To je ono što ga pokreće, kao i u finalnoj baladi “Za malo nježnosti” koja s gudačima efektno zatvara kompaktan i koherentan album Valjka, utemeljen na (pre)dobro poznatim postulatima boogieja i bluesa, hard i southern, stadionskog i country-rocka, power-popa, ali i soula koji isijava iz dueta “Kad nemaš kud” s Tinom Kresnik. Polovina pjesama na albumu “Vrijeme” potencijalne su radijske uspješnice, a takav album Valjak već duže vrijeme nije imao. Naravno da će i predstojeće koncerte uredno rasprodati zbog stečenog ugleda i ranije ostvarenih hitova, ali nije nevažno da sastav takvog kalibra i danas stvara hitove. Dobro je to i za domaću rock i pop scenu u cjelini jer mogu li Hus i Aki, morali bi moći i mlađi.

Dakle, “Vrijeme” potvrđuje da vrijeme nije pregazilo Parni valjak, premda se prije nekog vremena baš tako činilo. Recimo, kad ne bi bio dovoljno inspiriran, kao prije deset-petnaest godina, neodustajanje Husa od srednjestrujaškog rocka 70-ih znalo je nervirati. No “Vrijeme” je dovoljno solidno da takvi, starinski postulati njegove i Akijeve družine sada ne živciraju. Dapače, Valjak - na tragu onoga što su stvarali ili još stvaraju njihovi uzori ili suvremenici iz Amerike i Velike Britanije poput Stonesa i Eaglesa, Dire Straitsa i ZZ Topa, Aerosmitha i Allman Brothers Banda, Cheap Tricka i Chicaga - danas prede poput uglancanog Mercedesovog oldtimera.

A vrijeme? Da, loše je, a dok čekamo bolje - prolazi nam svima, i to neumitno. Doduše, egzistencijalnim brigama neopterećeni lider Valjka možda i nije među onima koji bi se trebali žaliti, ali valja cijeniti što se iz osobnog pasatizma i danas zalaže za nekadašnje ideale. Jednostavnije rečeno, Hus dobro zna da živi od običnih ljudi, a ako je njima loše, onda ni njemu ne može biti dobro. Bit će da Valjak publici, ali i publika Valjku vrijeme - i kad jest i kad nije na njihovoj strani - čini podnošljivijim pa nakon gotovo četiri i pol desetljeća uzajamne ljubavi “Vrijeme” doista jest najprimjereniji naziv novog albuma našeg najdugovječnijeg benda.

 

Prijavite se na portala Jutarnji.hr i ne propustite najnovije vijesti iz Hrvatske i svijeta

Izdvajamo