Ako smo po nečemu svjetska metropola, tada su to zasigurno učestala glazbena gostovanja pa je tako zagrebački glazbeni vikend još jednom protekao uz obilje publike, u znaku ovacija, ali i novih iskustava.
Zahvaljujući Zagrebačkoj filharmoniji 9. veljače proslavili smo kinesku Novu godinu, a već dan kasnije Lisinski su zapalili slavni simfoničari Berlinskoga radija.
Kineska glazba nama je još uvijek daleka nepoznanica, utoliko se pokazao dragocjenijim susret s autorima i solistima koje su ugostili naši Filharmoničari izvodeći djela za koja nismo nikada čuli. Pod ravnanjem američkog dirigenta Jonathana Griffitha pregršt skladbi mahom našega vremena otkrila je zanimljivu simbiozu autohtone kineske glazbe u autorskom nastojanju europeiziranih orkestracija. Taj raskorak dviju posve oprečnih glazbenih kultura možda bi i neutralizirao očekivanja iskonske izvornosti kad u toj glazbi ne bi sudjelovali i tradicijski solistički instrumenti koji su joj dodali ono zrno papra s kojim smo, barem u glazbenom izričaju, ujedinjeni u različitosti.
Poetski naslovi
Pipa, trzalački instrument nalik lutnji, zheng, zvukom nalik europskoj citri, i erhu, minijaturno gudačko glazbalo, oplemenili su skladbe poetskih naslova poput “Morskog krajolika” ili “Melodije dugina oblaka” koje su nosili izvrsni svirači Zhang Pei, Bai Yu i osobito Tu Shan Xiang koji se pokazao i darovitim skladateljem u “Fantaziji Baidi” skladanoj na glazbenoj ljestvici iz vremena dinastije Tang, ali i zabavnim animatorom publike koju je “natjerao” pjevati refren jedne od skladbi! Violinistica Li Xinxing bila je predstavnica njegovane guslačke škole europskoga naslijeđa baš kao i glazbenici Zagrebačke filharmonije koji su zdušno obavili suradnju, ali i samostalno izveli nekoliko djela među koja se utkao i jedan od najvažnijih američkih skladatelja Aaron Copland s ulomkom iz baleta “Rodeo”.
Praizvedba rapsodije
Sve sudionike koncerta ujedinila je praizvedba “Kineske rapsodije” našeg Mateja Meštrovića, kratka skladba crossoverskoga štimunga objedinjena obilježjima i kineske i zapadnjačke glazbe, vedra gotovo romantična glazba punog orkestralnog zvuka koja se publici jako svidjela. Pokušaji objedinjujućih elemenata glazbenosti dvaju kulturološki tako različitih svjetova ne moraju se svima svidjeti, osobito ne puristima koji tako vole svoje zatvorene kućice, no ima nešto u tome da glazba ne može razdvajati. Naprotiv, ona samo spaja iskustva današnjemu svijetu toliko potrebna, a glazbi neškodljiva.
Istarska suita
Svijet apsolutne europske glazbene perfekcije pribavilo je gostovanje Simfonijskoga orkestra Berlinskoga radija u ciklusu Lisinski subotom. Danas takvo gostovanje može svojim čarobnim štapićem realizirati samo agilni Dražen Siriščević s obzirom na troškove koncerta, a i terminsku zauzetost ansambla koji od 1923. krstari svijetom a u Njemačkoj drži jedno od vodećih mjesta. No trud se isplatio stostruko jer je orkestar vodio naš Ivan Repušić, a kao solist nastupio je također naš pijanist Aljoša Jurinić. Nakon Vjekoslava Šuteja Hrvatska nije imala dirigenta takve međunarodne karijere kakvu je postigao Šutejev student Repušić, danas generalni glazbeni ravnatelj Državne opere u Hannoveru i šef-dirigent orkestra Minhenskoga radija. 39-godišnji Imoćanin nevjerojatno muzikalan, a potkovan svim zahtjevima autoritativnog vođe ansambla zakotrljao je zahtjevnu 1. simfoniju Gustava Mahlera u svoj neobičnoj ljepoti glazbe koja je otpraćala 19. stoljeće najavljujući fin de siecle svojim mozaičnim sekvencama i zlatnom oplatom dolazeće secesije. Berlinski ga je orkestar slijedio besprijekorno s puhačkom sekcijom, osobito limenom, kakvu nismo u Zagrebu već godinama čuli.
A rijetko smo čuli i 2. glasovirski koncert u g-molu op. 16 Sergeja Prokofjeva, ovaj put u interpretaciji 29-godišnjeg Aljoše Jurinića. Mnogi ga svjetski pijanisti izbjegavaju, ali ne i mladić koji za sobom, među ostalim, ima i recital u Carnegie Hallu. Jurinić ima moćnu osobnost, upravo nevjerojatnu tehniku i karizmu koja prelazi granice između publike i glazbe. Nisu ga pustili s podija bez dva dodatka Ravela i Schuberta u kojima se moglo samo uživati! Nisu pustili ni orkestar nakon teškog Mahlera. Nadovezujući na “Istarsku suitu” Natka Devčića s kojom je koncert započeo, zaključili su ga s idilom “Večer” Vatroslava Lisinskog. Lijepa gesta Berlinskih simfoničara, ali i dokaz Repušićeva autoriteta s kojim je postigao tako rijetku šansu da nam prestižni inozemni ansambl nauči i svira hrvatske autore.