"Pišem stihove o tome koliko je svijet danas sjeban, u političkom smislu, ali ne želim biti proziran", pojašnjava svoje intencije Joe Casey, pjevač detroitskog post-punk sastava Protomartyr koji je proteklog proljeća, baš u tjednu u kojem me nije bilo u Zagrebu, nastupio u Malom pogonu Tvornice kulture.
Caseyu ne pada na pamet izvikivati plitke slogane protiv Trumpa jer od toga se baš i ne da sačiniti kvalitetna pjesma, ali voli kopati, i to duboko, po onome što dovodi do "fake newsa", razlozima propadanja Detroita, političkoj korupciji, zagađenju okoliša, turizmu kao "žderaču prostornih resursa" i nizu drugih tema koje su zanimljive njemu osobno, a moguće i drugima s raznih meridijana i paralela.
U Caseyevim temama i pjesmama, unatoč ponekim blagodatima informatičke revolucije kroz koju prolazimo, reflektira se kolaps lokalnih, nacionalnih pa i globalnih industrija i društvenih zajednica. Netko je negdje napisao da se Casey bavi i "psihogeografijom" Detroita koji se istodobno urušava, a u kojeg turisti dolaze perverzno gledati propadanje zgrada. Mogli bismo i mi tako organizirati turističke ture po propalim željezarama, nekoć uspješnim tvornicama, zapuštenim poljima.
Pa Paromlin ili Gredelj kontrapunktirati s posjetima "fensi-šmensi" bistroima u koje na pauze dolaze zaposleni iz "high-tech" nebodera razasutih – eto ironije – uzduž zagrebačke Radničke ulice. A nju bismo mogli preimenovati u Menadžersku aveniju od koje je tek četiri kilometra – eto zagrebačke "psihogeografije" – do jakuševačke ekološke megabombe.
Za detroitske apokaliptične teme Protomartyr odabire podjednako oštru, nervoznu, tjeskobnu i mračnu glazbu. Treba uložiti napora da se u takvoj glazbi uživa, ali nagrada je više nego zadovoljavajuća jer Protomartyr na trećem službenom albumu "Relatives In Descent", koliko i na vrlo hvaljenima "The Agent Intellect" i "Under Color Of Official Right", slijedi crvenu nit Pere Ubua, The Falla, Wirea, Televisiona i Joy Divisiona.
Posrijedi su slična nazubljenost gitara, tamnoća basa i tribalizam bubnjeva koji rezultiraju izljevima gnjeva i neuroze, ali ispod tih taloga buke probijaju se i melankolične i tugaljive melodije, mjestimice osjenčane nježnijim teksturama sintisajzera. Uz srodnost Protomartyra s njujorškim Parquet Courts, vokalno je Casey blizak Marku E. Smithu i Davidu Thomasu, ali i Ianu Curtisu i Mattu Berningeru.
Ne bojte se, neće vam uši otpasti ili zaboljeti vas glava. Dapače, kroz takve pjesme čovjek može dobiti poriv da se bori koliko može, ne samo za svoju osobnu sreću nego i za prosperitet zajednice u kojoj živi, te shvatiti da u današnjem kapitalizmu, nakon pada socijalne države, malo gdje cvatu ruže. Poglavito u Detroitu u kojem Casey ne planira imati djecu jer ih od svojeg (umjetničkog) rada ne može uzdržavati.