'OTROVNI' HIT DVOJAC

KRANKŠVESTER UOČI POZITIVCA 'Kvarimo vašu djecu? Ne dajte im da nas slušaju! Preuzmite dio roditeljske odgovornosti, nije na nama da ih odgajamo!'

    AUTOR:
    • Ivana Vašarević

  • OBJAVLJENO:
  • 14.11.2019. u 16:35

Filip Bušić

Krankšvester

 

Pozitivan koncert, naša najznačajnija i najdugovječnija dvoranska svirka, ovogodišnjim 15. izdanjem ujedno će i završiti svoj glazbeni put.

Velikim dvodnevnim događanjem 22. i 23. studenoga u Velikoj dvorani zagrebačkog Doma sportova Pozitivac, koji je s Udrugom HUHIV nosio i edukativan moment ukazujući na probleme AIDS-a i HIV-a, odlazi u povijest, a koncertnom spektaklu za pamćenje pridonijet će i “otrovni“ hit dvojac Krankšvester.

PROMO

Krankšvester

 

Hip hop majstori 3ki Stil (Davor Miletić) i Sett (Hrvoje Marjanović) nastupaju drugi dan, u subotu, a tim povodom popričali smo s uvijek zanimljivim Hrvojem, koji nam je otkrio detalje iz karijere benda koji je svojim britkim i originalnim pjesmama vraški protresao i obogatio domaću glazbenu scenu.

Uskoro vas slušamo na Pozitivnom koncertu, vašem prvom i posljednjem. Što mislite o konceptu i poruci koju festival šalje mladima i što možemo očekivati od vašeg nastupa?

Eto, ispalo je da zatvaramo Pozitivac, to je očito naš smisao - gdje god dođemo, toga poslije više nema! No šalu na stranu, cijela ta priča o seksualno odgovornom ponašanju nama je apsolutno pozitivna i prije svega zdravorazumska, nema tu pretjerane filozofije, to je definitvno nešto iza čega obojica stojimo. A što se našeg nastupa tiče, posebnih priprema nemamo. Trudimo se da nam koncerti ne budu isti, uvijek se poigramo playlistom, volimo da ona varira kako bi publici bilo zanimljivije. U međuvremenu smo završili i novi singl 'Ženu varam' koji smo snimili s Damirom Martinovićem Mrletom iz benda Let 3 i jedva čekamo predstaviti ga uživo u Domu sportova.

 

Kako izgleda Krankšvester prije izlaska na pozornicu, kakva je atmosfera u backstageu?

Mene redovito uhvati depresija. Osjećam užasnu tjeskobu prije izlaska na binu, ne mogu se opustiti i samo želim da oko mene bude što manje ljudi koji me neće stalno nešto ispitivati, jer u tim trenucima nisam pretjerano komunikativan. Ne govorim ovo kao neki kvazi umjetnik, ne sjedim u šatoru koji sam si vlastitim rukama podignuo u backstageu, ali tako stvari stoje - sklon sam nesigurnostima prije nastupa, naravno, sve to u jednom trenutku, kad napokon izađeš pred publiku, nestane, ali sve to što prethodi koncertu samo pokazuje da mi je još uvijek jako stalo do ovoga što radim, što je super, sve to pomalo me spusti i prizemlji, spriječi da ne uzletim kao neka zvijezda. Ta reakcija na klasičnu tremu kod mene je uvijek ista i postojana, bez obzira na broj odrađenih koncerata. A od ljudi koji nas dođu slušati očekujemo samo da nam donesu vode, mi smo na gažama pravi čistunci!

Koliko ste samokritični?

Ja sam tip koji će među sto super raspoloženih ljudi pronaći tu jednu osobu koja ne uživa na koncertu i onda se koncentrirati baš na nju/njega. Kad netko na društvenim mrežama napiše nešto negativno o nama, ja budem taj koji je i sam barem jednom pomislio to isto, ako ne i gore. Ma to je i stvar godina, jednostavno smo zreliji i više nismo toliko kurčeviti. S 20 nisam razmišljao o tome, ali danas znam više o svemu i logično je da sam samokritičniji. Mladenačka energija dopušta ti veću dozu ludosti i divljanja, ali mi smo sad ipak u određenoj dobi kad sve nekako pokušavamo koncentrirati. Jer nije svaka stvar koju snimiš dobra - mi, primjerice, snimimo po 30 pjesama prije te jedne koja zbilja valja, nije nam u cilju konstantno raditi jedno te isto. Treba tu i tamo iznenaditi ljude, lirički se to možda neće pretjerano mijenjati, ali glazbeno svakako da. Da bi dobro radio, čovjek si u jako puno trenutaka mora reći da je govno. S iskustvom i očekivanjima rastu i uloženi rad te trud, bez toga ni nema smisla raditi.

Eto, uspjeh s 'Gaberom' nama se dogodio preko noći, ali poslije toga mi znamo da moramo raditi više i bolje ako želimo da nam svaka nova stvar postigne dobru reakciju i wow efekt. Nisam se okružio ljudima koji će mi puhati u guzicu, vikati 'bravo, care, fenomenalno' i lažno zadovoljavati moj ego, nekima je to možda super, ali meni ne pomaže jer naprosto nikome ne vjerujem. Obojica smo takvi i samokritičnost nam je jako, jako bitna. Iskrenost bez kalkuliranja, to je naš radni moto. Da znam osjetiti što drugi ljudi u nekom trenutku vole i žele, pa radio bih nešto drugo, snimao bih pjesme koje se puštaju na radiju i spotove koji se ne zabranjuju na televiziji! No ne želim zvučati kao da se na nešto žalim, baš suprotno - samo se nadam da ni Davor ni ja nikad nećemo izgubiti onaj osjećaj koji smo imali kad smo tek počeli raditi zajedno - želimo i dalje biti dva lika koja uživaju u pjesmama koje stvaraju, želim da i dalje uspijevamo zarobiti tu energiju koju imamo tijekom snimanja, to je poanta svega i to je ono što publika osjeća. Jer popularnost je jako varljiva i lako te može zavesti, a jedan hit ne čini te genijalcem jer takvih pjesama, osim te tvoje, ima još bezbroj.

Kako su izgledale vaše karijere prije sudbonosnog 'Gabera'?

Davor i ja zajedno radimo od 2000., a prije toga obojica smo bili deset godina na sceni tijekom kojih smo napravili i previše pogrešnih koraka - bilo je tu previše nastupa koji su nas ispunjavali ne pozitivnom energijom, nego pitanjima tipa 'zar ne bi bilo pametnije završiti faks', jer ovo možda i nije nešto čime bi se trebao baviti... Većinom smo nastupali za 30-ak ljudi u opskurnim birtijetinama u manjim mjestima gdje je to bio jedini klub u kojem se hip hop uopće slušao, a to nas je iz vikenda u vikend samo sve više deprimiralo. Da, veselilo nas je dok smo bili klinci, ali s vremenom se pitaš ima li to sve smisla.

Mi smo ipak imali sreće jer se naša priča na kraju dobro zakotrljala i dobila taj silno željeni smisao. I dalje nemamo nikakav plan, naš plan je uživati, a u trenutku kad nam sve ovo prestane biti zabavno, gotovo je. Pare nemaju nikakve veze s tim, ovo ne radimo zbog love, morali bismo biti izuzetno glupi da ovo radimo zbog novca. Pare su samo sretan nusprodukt, ovo je nama sad fenomenalno plaćen hobi i dok god traje, bavit ćemo se njime. Krankšvester ni Davoru ni meni nikad neće postati posao - to se jako osjeti u glazbi, ljudi to prepoznaju i kažnjavaju, a mi to ne želimo.

 

Koliko je teško probiti se i opstati na sceni s obzirom da Krankšvestera nema ni na radiju ni na televiziji?

Nama se sve promijenilo preko noći, zato ja ni dan danas ne znam kako se to radi, to probijanje na sceni - mi smo u roku od mjesec dana skočili s 30 na 400 ljudi na našim koncertima, nas neki ljudi i dalje tek sad otkrivaju, a imamo četiri albuma iza sebe. Ne znam što je bilo presudno za ovaj naš uspjeh, ali moje nagađanje je da su ljudi prepoznali našu energiju - uspjeli smo zarobiti atmosferu koja vlada među nama dok snimamo u studiju, to je taj X faktor koji se ne može opisati, lažirati ili umjetno stvoriti, a vrlo je važno negdje i nekako ga uhvatiti.

Krankšvester ne stvara žanrovsku glazbu, mi stvaramo - glazbu. Hip hop je inače prilično liberalan i otvoren po pitanju uzimanja iz svih žanrova i sempliranja, zapravo je idealan za kradljivce - od svega uzmeš po malo, a ja sam specijalist u posuđivanju i to nikad nisam skrivao. Poanta i je da prepoznaš izvor i uživaš u tome, mora ti biti jasna poruka zašto je to tu i zašto to tako zvuči. Jer tako, na kraju krajeva, skupljaš ljude različitih profila. Možda im se neće sviđati baš sve na našim koncertima, ali pronaći će nešto što im odgovara.

Satira i ironija neizostavan su dio vaših pjesama, a s tim, naravno, dolaze i kritike. Kako na njih reagirate?

Naša glazba nije angažirana u smislu da nešto svjesno radimo, mi crpimo ono najgore u društvu i onda to isto dovodimo do krajnjeg apsurda, tako da bi i potpunom debilu bilo jasno da je riječ o zajebanciji upravo na račun toga. Evo, pjesma 'Dubai' često se percipira kao naša osuda žena koje se bave 'sponzoriranjem' - ne, to je podjednako i kritika ljudi, tih jadnika, koji od doma ili s neke njive na društvenim mrežama seru po tim curama i mrze ih, a bijedni su upravo oni jer ne rade ništa i nemaju novca. Većina našeg društva živi isprazne živote s otužnim poslovima i osuđuje druge, to je, nažalost, naša realnost. Uopće me nije briga što je netko otišao van i napravio si super život.

Kako god netko shvati neku našu pjesmu, dobro je, jer očito je ona ispunila svoju određenu funkciju. Ne želimo stvarati glazbu koja će ljude bombardirati porukama i obraćati im se svisoka, mi ne otkrivamo tajne života i društvenih problema. Da, imamo sadržaj i vokalni smo, ali primarni cilj nam je zabava. Jesu li nekoga uvrijedili naši stihovi? Jesu - super, uopće me nije briga. Moja želja da nekoga uvrijedim nikad nije niti postojala, ali ako si ti uvrijeđen, to je drugi par rukavica, jer tebe očito može uvrijediti i film koji si pogledao na televiziji, koga briga, odrasla si osoba. Nemoj onda slušati tu glazbu, ne izlaži se nečemu što te vrijeđa. Mislite da kvarimo vašu djecu? Ne dajte im da slušaju našu glazbu, preuzmite dio roditeljske odgovornosti, to je vaš posao, nije na meni da odgajam tuđu djecu i pričam im o jebanju, roditelji neka se brinu o njima i biraju sadržaj kojem su njihovi klinci izloženi.

 

Sudeći po komentarima obožavatelja, vaši spotovi “ubijaju“. Koliko vam je bitan taj vizaulni dio?

Jako je bitan. Dogodi ti se da promašiš sa svime pa tako i sa spotovima, zato stvari više ne uzimamo zdravo za gotovo i na snimanja više ne dolazimo nepripremljeni. Nije stvar u visokom budžetu, nego ideji. Mi loše improviziramo, zato nama trebaju temeljita priprema i dobra ideja, puno uloženog truda i našeg maksimalnog angažmana. I što nam manje novca daš, mi smo bolji! Gerilski to radimo i s minimalno svega pokušavamo napraviti što bolje. Nemamo sponzore, nitko ne želi stati iza nas, broji se samo naš trud.

Mnogi bi vas voljeli vidjeti u politici. Što vi mislite o tome?

Ne bismo se snašli u tim vodama jer mi ipak imamo obraz. Mislim da za politiku moraš biti đubre od čovjeka, to je poziv koji privlači određeni kalibar ljudi - što si veći sociopat, to ćeš biti bolji. To je ono što ja osobno mislim, nije to nikakvo empirijsko iskustvo. Krankšvester ne priča o politici, jer ako za nešto nemaš temelje, nema smisla razglabati o tome, a iskreno, koga uopće boli kurac za moja osobna opažanja što se politike tiče - nikoga!

 

Kako vaši bližnji reagiraju na vašu glazbu?

U početku je bilo pitanja u stilu 'zašto to radiš' jer nitko nije vjerovao da će od toga nešto biti, međutim, ja imam zbilja super i cool starce s kojima sam izgradio prilično specifičan odnos, a i dosta rano sam se odvojio od njih pa smo se počeli doživljavati i respektirati kao odrasli ljudi. Oni mogu imati mišljenje i naravno da bi više voljeli da radim glazbu koja nije cirkus kakav sad jest, ali daju mi maksimalnu podršku i ne nameću mi svoje stavove. Ne moraju oni nužno voljeti to što radim, s tim nemam problema, ali tu su kad treba i to percipiram kao veliku lekciju za sebe samoga, jednog dana i ja želim biti takav.

Kakvi su vam planovi za 2020.?

Novi spotovi, nastupi, slavimo deset godina postojanja... Na Valentinovo 2010. izbacili smo prvi album i povodom toga napravit ćemo jedan koncert, jedan ili dva, ovisno o interesu, ali bit će to antihitovski nastup - izabrat ćemo najopskurnije pjesme koje skoro nikad ili zbilja nikad nismo izvodili, bit će to tulum isključivo za ljude koji su od samog početka s nama. A imamo i tri koncerta u Irskoj, turnejicu u manjim pubovima. Lani smo bili u Dublinu i to je bilo raspamećenje od nastupa, voljeli bismo to ponoviti!

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo