PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

KRITIČAR JUTARNJEG U OČEKIVANJU DOLASKA FOO FIGTERSA U PULU Bend ponikao na pepelu Nirvane prebrisao je granice između alternativnog i klasičnog rocka

Wikipedia/Flickr

 

Nastup u Hrvatskoj bit će u jednom od manjih i time ekskluzivnijih prostora na turneji s brojem ulaznica ograničenim na samo 7000

Napokon u Hrvatsku, premijerno, dolaze i Foo Fighters, predvođeni Daveom Grohlom, nekadašnjim bubnjarem Nirvane. I to u pulsku Arenu, jedan od manjih i time doista ekskluzivnih prostora na kojem će taj bend nastupiti unatrag niz godina. Ponikli na pepelu Nirvane u godini samoubojstva Kurta Cobaina (1994), Foo Fighters nisu bili samo psihoterapija Davea Grohla nakon smrti prijatelja iz benda s kojim je već jednom stajao na vrhu svijeta, nego su postali i jedna od najvećih grupa u povijesti američkog rocka. Uz jednu suštinsku razliku.

Ako je Nirvana bila alter-bend koji je promijenio pravila glazbene industrije 20. stoljeća, Foo Fighters je s vremenom postao klasični američki rock sastav 21. stoljeća. Poetičnije, ako je Grohl kao princ svrgavao neke druge kraljeve, vremenom je osvojio vlastito prijestolje. I, opet, uz jednu važnu distinkciju. Ako je u Nirvani bio “samo” bubnjar, mada je baš njegov ulazak prometnuo taj bend u najveće rock prevratnike, s Foo Fightersima je postao jedan od najupečatljivijih frontmena u povijesti rocka, fascinantan autor, karizmatični pjevač, jak ritam gitarist i “benigni diktator” zaraznog osmijeha i čelične discipline.

 

Omiljeni bubnjar 

Ako su Cobaina ubili slava i popularnost, Grohl ih je naučio usmjeriti u svoju korist i uživati u njima bez grižnje savjesti, a da pri tome ne ispadne antipatičan. Naprotiv, mnogima je postao najomiljenija rock zvijezda, opušten i dobre volje, ali i lider iza čije ležernosti stoje godine i godine napornog rada i ubitačnog životnog tempa, još otkako je bubnjeve počeo sredinom 80-ih lupati u bendovima Dain Bramage i Scream iz Washingtona D.C.

Zanimljivo, premda je izdanak hardcore punka, a čiji odjeci snažno pulsiraju i na albumu Foo Fightersa “Wasting Light” (2011) na kojem su gostovali Nirvanin basist Krist Novoselic i gitarist Bob Mould iz benda Hüsker Dü na čijeg se bubnjara Granta Harta također ugledao, Dave Grohl je već tada držao pokojnog Johna Bonhama iz Led Zeppelina najvećim uzorom.

Ništa, stoga, čudno da je jedno vrijeme imao i supergrupu Them Crooked Vultures u kojoj su svirali John Paul Jones, basist Led Zeppelina i Josh Homme, gitarist QOTSA-e. U njoj je opet bio “samo” bubnjar, onako za svoj gušt, ali znamo i da bez njegovog bubnjanja na ključnom albumu “Songs For The Deaf” ni QOTSA ne bi došla do statusa jednog od najvažnijih američkih rock bendova 21. stoljeća.

 

Veliki koncerti i albumi

Pod vodstvom tog i takvog Grohla, ali zahvaljujući i kvaliteti postave koju uz njega već godinama čine Taylor Hawkins (bubnjevi), Nate Mendel (bas), Chris Shiflett (gitara), Pat Smear (gitara, nekoć touring član Nirvane i prije toga gitarist L.A. punk benda Germs), Foo Fighters su s lakoćom prebrisali granice između alternativnog i klasičnog rocka. Ako je Nirvana u sebi nosila eksplozivnost Sex Pistolsa i težinu Black Sabbatha, da bi je ta razapetost prebrzo uništila, Foo Fighters je bend koji bez problema, i to na duge staze, pomiruje postulate Led Zeppelina s principima Black Flaga, manire Chucka Berryja s DIY pristupom Fugazija, bučnost i brzinu Hüsker Dü s classic-rockom koji temelje može imati i u Lynyrd Skynyrd, Creedenceima pa i Eaglesima.

Na prvim trima albumima Foo Fightersa iz druge polovice 90-ih, od kojih je eponimni debi Dave Grohl snimio posve sam, takvih simbioza nije bilo. Foo Fighters tradicionalnim, “sveameričkim” rock bendom počinju biti na albumu “One By One” (2002) s kojim kreću na najveće festivale, a još više na dvostrukom, akustično-električnom “In Your Honor” (2005) nakon kojeg su uslijedili nastupi u Hyde Parku i na također londonskom Wembleyju. Između ta dva “giga” koncerta, zabilježena i na DVD-u, objavljen je “Echoes, Silence, Patience & Grace” (2007) na kojem je Grohl posve pomirio sraz arenaškog rocka 70-ih i alternative 90-ih. “Wasting Light” (2011) bio je još luđi rollercoaster sirove energije, sulude brzine, sjajne melodioznosti i mastodontskih rifova kojima je Grohl konačno “ubio” demone iz vremena Cobainove smrti.

Nastao je u garaži na analognom magnetofonu, ali ne za šačicu hardcore panekra nego za milijune fanova da bi na “Sonic Highways” (2014), praćen dokumentarnim filmskim serijalom o osam amblematskih američkih “glazbenih gradova”, Foo Fightersima društvo pravili puhački orkestar Preservation Hall Band (New Orleans), Joe Walsh iz Eaglesa (Los Angeles), Rick Nielsen iz Cheap Tricka (Chicago), Ben Gibbard iz Death Cab For Cuites (Seattle), country zvijezda Zac Brown (Nashville), crnoputi bluzmen Gary Clark Jr. (Austin), Bowiejev producent Tony Visconti (New York) i Grohlovi frendovi iz benda Scream (Washington).

 

Dueti

Nota bene, Grohl je već ranije snimio duet s Norom Jones i zasvirao sa Springsteenom, Bowiejem, Pettyjem, Costellom, Kravitzom, Reznorom (Nine Inch Nails), Blackom (Pixies), Mooreom (Sonic Youth), Dullijem (Twilight Singers), Laneganom, Iggyjem, Mayom (Queen), Gibbonsom (ZZ Top), Iommijem (Black Sabbath), Lemmyjem (Motorhead), Vedderom (Pearl Jam) i mnogim drugima.

“Najljubaznijem čovjeku rocka” iz ruke jedu i fanovi i uzori pa je na posljednjem, najkoherentnijem albumu Foo Fightersa “Concrete & Gold” (2017) bubnjeve zasvirao i Sir Paul MacCartney, a za potrebe promocije tog albuma, smještenog na ekvidistanci između Led Zeppelina i Queena, Beatlesa i Black Sabbatha, Beach Boysa i Motorheada, AC/DC i Eaglesa, bend je održao i vlastiti open-air festival “Cal Jam 17”. Ako je u glazbu Grohl krenuo na betonskoj skate-stazi uz hardcore punk, s Foo Fightersima je postao “zlatni bog rocka” kojem će pulska Arena tijekom dva i pol sata dugog koncerta bolje pristajati nego i rimskim carevima.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo